Regularni kanonici Majke Božje

Danas je blagdan sv. Aurelija Augustina, biskupa, crkvenog naučitelja i auktora jednog od najstarijih redovničkih pravila koje opslužuju i Regularni kanonici Majke Božje. Samostanski ili regularni kanonici su većinom svećenici, žive u zajednici, na svečan način održavaju crkveno bogoslužje; svetu misu i časoslov koji mole u koru. Monaškim su redovima slični po zavjetu koji ih veže uz određenih samostan («stabilitas loci»), međutim prihvaćaju i apostolat. Njihov je ideal sklad između kontemplacije i akcije.

Samostanski kanonici o kojima je danas riječ nastali su 1969. u biskupiji Gap kao Opus Mariae, a slijede izvanredni oblik rimskoga obreda, priznanje su stekli 1997. godine kao opatija papinskoga prava. U Lagrasse, biskupija Carcassonne, preselili su se 2004., ali su zadržali priorat u Gapu kako bi bili od pomoći svojim susestrama. Kanonice imaju vlastitu autonomiju, ali si međusobno pomažu radom, molitvom i formacijom tvoreći tako «kanoničku obitelj».


Opatija Lagrasse se ne bavi župnim pastoralom, ali imaju apostolat u vidu ljetnih i zimskih okupljanja studenata, obiteljskih susreta, duhovnoga vodstva, ispovijedi, hodočašća i sličnih aktivnosti. Posebno njeguju marijansku dimenziju svoje karizme, a uzori su im uz sv. Augustina, bl. Karlo od Isusa (Charles de Foucauld) i rumunjski knez, obraćenik i mučenik sluga Božji Vladimir Ghika.

Slike: Divinas Vocaciones Religiosas

Ad orientem

Ordinarij američke biskupije Tulsa, msgr. Slattery odlučio je u svojoj katedrali služiti sv. misu prema drevnoj crkvenoj tradiciji, «ad orientem» (prema istoku), odnosno u istom smjeru s vjernicima. Ovako objašnjava svoju odluku:

"Sveta misa je nužna i temeljna za naš katolički život, zato je za nas neprestana tema. To je razlog što često razgovaramo o molitvama i čitanjima, raspravljamo o propovijedi i prepiremo se o glazbi. Bitno je u tim razgovorima posvijestiti da je naše katoličko bogoslužje takvo kakvo je, jer je misa žrtva Kristova, koja se prikazuje pod sakramentalnim znakovima kruha i vina.

Da bi naš razgovor o misi imao smisla moramo dokučiti bitnu glavnu istinu: na svetoj misi Krist se sjedinjuje s nama i prikazuje se Ocu kao žrtva za otkupljenje svijeta. Možemo se na isti način s njim prikazati jer smo krštenjem postali udovi njegova tijela.

Moramo također biti svjesni da svi vjernici prikazuju euharistijsku žrtvu kao udovi tijela Kristova. Pogrješno je misliti da samo svećenik prikazuje misu. Svi vjernici imaju udjela iako svećenik ima jedinstvenu ulogu. On djeluje «u osobi Kristovoj», povijesnoj glavi mističnoga tijela, tako da u svetoj misi cijelo tijelo Kristovo- glava i udovi zajedno prinose žrtvu. [ali ne na isti način, primjedba WDTPRS]

Gledajući u istom smjeru

Od najstarijih vremena pozicija svećenika i naroda odražavala je ovakvo razumijevanje mise. Narod je molio, stajao ili klečao na mjestu koje je vidljivo odgovaralo tijelu našega Gospodina, dok je svećenik stajao pred oltarom na čelu kao glava. Tako tvorimo cijeloga Krista- glava i udovi- sakramentalno po krštenju, a vidljivo prema našoj poziciji i držanju. Isto je tako bitno da celebrant i zajednica gledaju u istom smjeru, i tako sjedinjeni s Kristom prinose Ocu jedinstvenu, neponovljivu i ugodnu žrtvu.

Kada promatramo najstarije liturgijske prakse Crkve, vidimo da su i svećenik i vjernici gledali u istom smjeru, obično prema istoku, jer su očekivali da će Krist pri povratku doći «s istoka». Kod svete mise, crkva bdije, očekujući taj povratak. Ta se jedinstvena pozicija naziva «ad orientem», što jednostavno znači «prema istoku»

Mnogostruke prednosti

Slavlje svete mise u zajedničkom smjeru svećenika i vjernika, bila je gotovo osamnaest stoljeća liturgijska norma. Morali su biti dobri razlozi kad se Crkva tako dugo držala toga stava.

Prvi je bio taj što je katolička liturgija uvijek zadržala zadivljujuću privrženost apostolskoj tradiciji. Svetu misu i cjelokupan liturgijski izraz crkvenoga života promatramo kao nešto što smo primili od apostola, i što mi s naše strane moramo nepromijenjeno predati dalje. (1. Kor 11,23)

I drugi; Crkva je zadržala taj posebni položaj prema istoku jer on na subliman način otkriva narav mise. Čak i netko tko nije upoznat s misom, može razmišljajući o zajedničkom smjeru celebranta i vjernika shvatiti da svećenik stoji na čelu naroda i da s njim dijeli jednu te istu radnju- čin bogoslužja, kako može zamijetiti razmišljajući duže.

Inovacija s nepredviđenim posljedicama

Ta je zajednička orijentacija u zadnjih četrdeset godina izgubljena; danas su svećenik i narod navikli gledati u međusobno suprotstavljenim pravcima. Svećenik gleda narod, a narod gleda svećenika, premda je euharistijska molitva upućena Ocu, a ne narodu. Ta je inovacija uvedena nakon II. vatikanskog koncila, dijelom kako bi narodu olakšala razumijevanje sv. mise time što može gledati što se zbiva, a dijelom se radilo o prilagodbi suvremenoj kulturi, gdje se od ljudi koji imaju neki auktoritet očekuje da gledaju u one kojima služe, kao što učitelj sjedi za svojim stolom.

Na nesreću, ta je promjena imala nepredviđene i većinom negativne učinke. Prije svega, radilo se o ozbiljnom prekidu s najstarijom crkvenom tradicijom. Drugo, može nastati dojam da se svećenik s narodom nalazi u nekom razgovoru o Bogu, a ne na bogoslužju. Treće, ta promjena pretjeranu važnost daje osobi svećenika, smještajući ga na neku vrstu liturgijske pozornice.

Obnova svetoga

Već prije svoga izbora za nasljednika sv. Petra, papa Benedikt nas je pozivao da crpimo od stare liturgijske prakse Crkve, kako bismo ponovo dobili autentičnije katoličko bogoslužje. Iz toga razloga sam za moja bogoslužja u katedrali obnovio časnu poziciju «ad orientem».

Ovu promjenu ne bi trebalo pogrješno interpretirati kao da biskup bezobzirno i neprijateljski «okreće leđa narodu». Takvo bi tumačenje promašilo bitnu točku, naime da položaj celebranta i vjernika u istom smjeru ističe činjenicu da smo zajedno na putu k Bogu. Svećenik i vjernici su zajedno na tom hodočašću.

Pogrješno bi bilo predbaciti obnovi ove drevne tradicije da je «vraćanje sata unatrag». Papa Benedikt je u više navrata govorio o važnosti slavljenja mise «ad orientem», ali njegova nakana nije poticati celebrante da budu «litugijski antikvari». Njegova Svetost želi da otkrijemo što stoji iza tih drevnih tradicija i što ih je održalo tolika stoljeća, naime, razumijevanje Crkve da je slavlje sv. mise prvenstveno i bitno bogoslužje koje Krist prikazuje svom Ocu."

Izvor: WDTPRS

Koraci k "reformi reforme"

Jučer smo mogli čitati o do sada nepoznatom dokumentu Kongregacije za bogoštovlje koji je predan Papi na odobrenje. Radi se o prijedlozima koji najavljuju početak reforme misala Pavla VI.

"Dokument je u jutarnjim satima 4. travnja ove godine predao u ruke Benediktu XVI. španjolski kardinal Antonio Cañizares Llovera, prefekt Kongregacije za bogoštovlje. Sadrži rezultate zatvorenog glasovanja od 12. ožujka, za trajanja plenarne sjednice dikasterija odgovornog za liturgiju, a predstavlja prvi konkretni korak prema «reformi reforme» koju toliko želi papa Ratzinger. Kardinali i biskupi članovi Kongregacije gotovo su jednoglasno odlučili u korist veće sakralnosti obreda, povratka smisla za euharistijsko klanjanje, povratka latinskog jezika u celebraciji i prerade uvodnih dijelova misala s ciljem da se stane na kraj zloporabama, divljim eksperimentiranjima i neprikladnoj kreativnosti. Također su se izjasnili za ponovnu potvrdu kako uobičajeni način pričešćivanja nije na ruku, nego na jezik. Postoji, istina, i indult koji na zahtjev episkopata dopušta pričest na ruku, ali to mora biti izuzetak. «Ministar za liturgiju» pape Ratzingera, Cañizares, razmotrio je mogućnost obnove orijentacije celebranta prema istoku, barem za vrijeme euharistijske pretvorbe, što je bila praksa prije reforme, kada su i vjernici i svećenik gledali prema križu pa je svećenik, dakle, bio okrenut leđima zajednici.

Oni koji poznaju kardinala Cañizaresa, nazvanog «mali Ratzinger» prije dolaska u Rim, znaju da je spreman odlučno nastaviti s projektom, počevši upravo s onim što je zaključio II. vatikanski koncil u liturgijskoj konstituciji «Sacrosanctum Concilium», a što je bilo zaobiđeno poslijekoncilskom reformom koja je nastupila krajem šezdesetih. Kardinal je o tomu u nedavnom intervjuu za «30Giorni» izjavio: «Katkad su se promjene događale samo radi promjene, jer se na sve prošlo gledalo kao na nešto negativno i nadiđeno. Ponekad se reforma smatrala kao prekid, a ne kao organski razvoj Tradicije.»

Stoga «propositiones», koje su kardinali i biskupi izglasovali na plenarnoj sjednici u ožujku, predviđaju povratak smisla za sveto i za klanjanje, ali također ponovo celebraciju na latinskom u biskupijama, barem na svetkovine, kao i izdavanje dvojezičnih misala- što je tražio u svoje vrijeme Pavao VI.- s latinskim tekstom kao prvim.

Prijedlozi Kongregacije, koje je kardinal Cañizares predao Papi na odobrenje, savršeno su u skladu s često izražavanom idejom Josepha Ratzingera dok je još bio kardinal, što potvrđuju njegove neobjavljene riječi o liturgiji, koje je jučer unaprijed objelodanio «Il Giornale», a koje će biti tiskane u knjizi «Davanti al Protagonista» (izdavač Cantagalli), predstavljenoj na kongresu u Riminiju. Sa značajnom bilješkom: za ostvarenje «reforme reforme» bit će potrebno mnogo godina. Papa je uvjeren da nagli koraci, kao i direktive odozor, ne služe dobru, nego postoji rizik da ostanu mrtvo slovo na papiru. Ratzingerov je stil onaj sravnjivanja i iznad svega primjera. Potvrda za to je činjenica, što više od godine, svatko koga pričešćuje Papa mora kleknuti na klecalo koje posebno postavljaju ceremonijari."

Izvor: RORATE CÆLI

Pismo iz 2003. godine

Ponovo se, zbog nove knjige na talijanskom jeziku, aktualiziralo već godinama poznato pismo tada kardinala, a danas pape, Benedikta XVI. bonnskom sveučilišnom profesoru Heinzu-Lotharu Barthu, 23. lipnja 2003. god. Iako je od tada prošlo dosta vremena, još je aktualno prije svega zbog Papine "reforme reforme", odnosno uklanjanja manjkavosti iz novoga obreda, pri čemu se pokazuje da je upravo klasični misal riječima msgr. Bartollucia, "referentna točka" za svaku moguću reformu.

"Poštovani gospodine dr. Barth!

Srdačno Vam zahvaljujem na Vašem pismu od 6. travnja; vremena za odgovor našao sam tek sada. Zamolili ste me da se zauzmem za širu dostupnost staroga rimskog obreda. I sami znate da se ne mogu oglušiti na takvu zamolbu, naprotiv, u međuvremenu je moje zauzimanje u tu svrhu postalo općepoznato.

Hoće li Sveta Stolica stari obred «ponovo dopustiti širom svijeta i bez ograničenja», - kako Vi priželjkujete i kako ste čuli glasine,- ne mogu bez daljnjega odgovoriti ili čak potvrditi. Kod mnogih je katolika još uvijek prevelika, godinama ucjepljivana, nesnošljivost protiv tradicionalne liturgije, koju prezirno zovu «pretkoncilska», a također bi se moglo računati sa značajnim otporom mnogih biskupa protiv sveopćega ponovnog dopuštenja.

Stvari drugačije izgledaju ako razmislimo o ograničenom ponovnom dopuštenju: ograničeni su također zahtjevi za starom liturgijom. Znam da njena vrijednost, naravno, ne ovisi o zahtjevima, ali pitanje broja zainteresiranih svećenika i laika pri tom igra određenu ulogu. K tomu, takva mjera se danas, dobrih 30 godina nakon uvođenja liturgijske reforme pape Pavla VI., može izvršiti samo korak po korak, svaka nova prenagljenost ne bi bila dobra.

Svakako vjerujem da će dugoročno Rimska crkva ponovo morati imati jedan jedini rimski obred; opstojnost dvaju službenih obreda biskupima i svećenicima u praksi otežava «upravljanje». Rimski obred budućnosti treba biti jedan jedini obred, slavljen na latinskom ili narodnom jeziku, ali potpuno u tradiciji drevnog obreda; mogao bi preuzeti neke nove elemente, koji su se dokazali, kao nove blagdane, neka nova predslovlja u misi, opširniji red čitanja- više izbora nego ranije, ali ne previše- «oratio fidelium», tj. ustaljenu litanijsku molitvu nakon «Oremus» prije prikazanja, gdje je ranije imala svoje mjesto.

Poštovani gospodine dr. Barth, ako se na ovaj način zauzmete za liturgiju, nećete ostati sami, pripremate «javno mnijenje u Crkvi» na eventualne mjere naklonjene široj uporabi ranijih liturgijskih knjiga. Treba biti oprezan da se ne bude prevelika, maksimalna očekivanja vjernika vezanih za tradiciju.

Koristim prigodu da Vam zahvalim za vašu cijenjenu zauzetost u korist liturgije Rimske crkve, u Vašim knjigama i predavanjima, iako bih želio tu i tamo još više ljubavi i razumijevanja za učiteljstvo Pape i biskupa. Neka sjeme koje sijete klija i donese mnogo plodova za obnovljeni život Crkve, čiji «izvor i vrhunac», čak što više pravo srce, jest i mora ostati liturgija.

Rado Vam udjeljujem zamoljeni blagoslov i ostajem, uz srdačne pozdrave,

Vaš Joseph kardinal Ratzinger"

Izvor: summorum-pontificum.de

O beata solitudo, o sola beatitudo

Riječi iz naslova pripadaju slavnom cistercitskom opatu sv. Bernardu, čiji je danas blagdan. Dok postoji mnogo benediktinskih tradicionalističkih opatija, svega je jedna cistercitska, i to od prošle godine, trapistička opatija Mariawald. Poznata je i po tome što je u njoj cistercitima pristupio sluga Božji opat Franz Wendelin Pfanner, utemeljitelj Marije Zvijezde u Banjaluci i Mariannhilla u Južnoj Africi, čija se stota obljetnica smrti obilježila ove godine.

Opatija Mariawald je nakon II. vatikanskog koncila pretrpjela teške dane; još krajem ´70.-ih i početkom ´80.-ih prošloga stoljeća imala je oko tridesetak monaha, a danas ih je svega jedanaest. Kako bi spriječio da opatija uskoro postane tek još jedan spomenik kulture, opat J. Vollberg odlučio se ugledati na benediktinske tradicionalističke opatije u Francuskoj poput Fontgombaulta, La Barrouxa i ostalih koje ne oskudijevaju zvanjima. Zato je zatražio od Pape posebnu povlasticu i 21. studenoga 2008., Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei priopćilo je opatu Josefu da je Sveti Otac dodijelio opatiji Mariawald zatraženi privilegij da opet prihvate liturgiju i opsluživanje Reda cistercita strožijega opsluživanja ili trapista iz godine 1963./´64. ("usus de Monte Cistello").


Njegova se odluka pokazala ispravnom. U najnovijem intervjuu opata Josefa koji možete pogledati na njemačkom blogu EXSVLTET, na pitanje je li povratak starim konstitucijma i liturgiji već obilježen pojačanim interesom za stupanje u red, opat odgovara: "Bilo je jako puno upita, naravno, situacija svakog pojedinog se mora pažljivo razmotriti. Nadam se da ćemo, bude li sve u redu, krajem kolovoza dobiti četvoricu nove subraće. Za sljedeću godinu su se kandidirala još četvorica. Broj novih ulazaka je znak nade, što nas sve- osobito mene kao opata- veseli."(1) Ovdje je dobro podsjetiti se na riječi pape Benedikta XVI. od veljače prošle godine Vijeću za odnose između Kongregacije za redovnike i Međunarodne unije generalnih poglavara:

"Glede redova i kongregacija s dugom tradicijom u Crkvi, možemo samo primijetiti, kako ste i sami naglasili, da su u posljednjim desetljećima gotovo svi, muški i ženski prošli tešku krizu uslijed starenja članova, manje ili više izraženog opadanja broja zvanja i katkad također duhovnog i karizmatskog "umora". Ta je kriza u nekim slučajevima postala čak alarmantna. Ipak usporedno s teškim situacijama koje treba istražiti hrabro i iskreno, mogu se zamijetiti pozitivni znaci oporavka, osobito onda kada zajednice imaju hrabrosti vratiti se svojim izvorima kako bi živjele u skladu s utemeljiteljevim duhom"(2),

ili sljedeća rečenica:

"Kao i moji časni prethodnici, i sam sam više puta želio potvrditi da ljudi današnjice osjećaju jak vjerski i duhovni zov, ali spremni su slušati i slijediti jedino onoga koji dosljedno svjedoči svoju privrženost Kristu. Zanimljivo je zabilježiti činjenicu da one ustanove koje su sačuvale ili izabrale život koji je često vrlo strog i koji su vjerni evanđelju življenom "sine glossa", obiluju zvanjima." (2)

Nova zvanja svakako ulijevaju optimizam i to u godini kada opatija Mariawald proslavlja stotinu godina otkako je uzdignuta na čast opatije. Sam opat je svjestan da se ne mogu jednostavno kopirati prošla vremena, nego je prije svega riječ o tome da se aktiviraju duhovna blaga Crkve, o čemu je davno govorio papa Benedikt XVI.

Izvor: 1 EXSVLTET, 2 Vatican
Slika: Nowy Ruch Liturgiczny

Liturgijska reforma i "reforma reforme"

Pojavio se zanimljiv, otvoren intervju s msgr. Domenicom Bartoluccijem o pitanjima liturgijske reforme kao i "reforme reforme". Monsignor je služio kao maestro perpetuo Sikstinske kapele petoricu papa, danas je u devedesetdrugoj godini, ali kako se vidi iz intervjuu, vrlo zainteresiran za suvremena zbivanja i veliki zagovornik pape Benedikta XVI. o kojemu je rekao da je nažalost "Napoleon bez generala". Bartolucci je svoju službu morao napustiti 1997. zbog neslaganja s ceremonijarom msgr. P. Marinijem, iako je bio izabran doživotno, to je naišlo na kritiku mnogih, a među njima i tada kardinala Ratzingera.

"Liturgijska reforma iz 1970.-ih danas zauzima dosta prostora u teološkim diskusijama jer su liturgija i teologija u jednom- usuđujemo se tako reći- «transcendentalnom odnosu». Nije moguće raspravljati o jednoj bez obzira na drugu, ako se ne želi upasti u teologiju odijeljenih posuda iz 1950.-ih. Danas je nužno- na početku šire debate u koju smo se uključili- otvoreno analizirati ono što se dogodilo i zauzeti prikladan stav prema praktičnim rješenjima i to iznad svega rješenjima koja su ostvariva («realizzabili») kako je ponavljao sveti Pio X. Naša je redakcija slijedeći zahtjeve tolikih čitatelja, željela argumente, po mogućnosti bez ponavljanja metodoloških pogrješaka iz prošlosti. Željeli smo započeti oslanjajući se na svjedočanstvo onih koji, ne samo po znanstvenom autoritetu, nego po godinama i prestižu poznaju prošlost, i doista prenose autentičnu tradiciju. Kako je liturgija praktična znanost, nismo željeli započeti s “liturgičarima” koji kažu da su pročitali toliko knjiga i toliko kodeksa, nego radije s nekim koji je živio i dodirivao liturgiju kao nitko drugi, jer je pripremao, ponavljao, koordinirao, poznavao vjerske ceremonije kako svoga toskanskog mjesta, zaključno s “messa in terza” i procesijama s glazbenom pratnjom, tako i one raskošne i sjajne “Cappelle Papale” u Sikstini: msgr. Domenicom Bartoluccijem. Rođen 1917. u Borgu San Lorenzu (Firenza), Toskanac po rođenju, Rimljanin po papinskom pozivu, 1952. zamjenik u Sikstini L. Perosiju, a od 1956. je “maestro perpetuo”. Vladajući Prvosvećenik, 24. lipnja 2006., organizirao je posebnu svečanost u čast ovom glazbeniku, da mu iskaže “ad perpetuam rei memoriam” svoju bliskost. Tom je prigodom Papa rekao: “sveta polifonija, osobito ona rimske škole, nasljeđe je koje moramo brižno očuvati (...); autentično posadašnjenje svete glazbe može uslijediti jedino nastavljajući se na veliku tradiciju prošlosti gregorijanskoga pjevanja i svete polifonije”. S.C.

Intervju s msgr. Domenicom Bartoluccijem
Puccija Ciprianija i Stefana Carusija

Susret s msgr. Domenicom Bartoluccijem velikim mugellanskim maestrom emeritusom Cappelle Sistine, poštovateljem, prijateljem i suradnikom Benedikta XVI. Sunčano je poslijepodne na zelenim brežuljcima mugellanskog krajobraza kada smo stigli do romaničke crkve Montefloscoli, u starom župnom dvoru prepunom uspomena "maestro perpetuo" Sikstinske kapele uživa svjež zrak, iza njega uokvirena slika zagrljaja vladajućeg Prvosvećenika i msgr. Domenica Bartoluccija, nasljednika Lorenza Perosija u Apostolskoj palači. Na njegovu pisaćem stolu danas slavna knjiga msgr. Brunera Gherardinija: «II. vatikanski koncil- rasprava koju treba započeti», izdavač je Casa Mariana.
Liturgijska reforma je bila naš povod za razgovor s maestrom Domenicom Bartoluccijem, koji je radio na liturgijskim i glazbenim pitanjima, savjetovao petoricu papa, a prijatelj je i suradnik Benedikta XVI., o kojemu kaže da je «neizmjeran dar Crkvi, samo ako ga puste da radi.»

-Maestro, nedavno objavljivanje motuproprija «Summorum Pontificum» donijelo je svježega zraka u pustu liturgijsku panoramu koja nas okružuje. Čak i Vi sada možete slaviti misu svih vremena.

Da budem iskren, uvijek sam je i bez prekida slavio od moga ređenja... naprotiv, imao bih teškoća slaviti po novom obredu, što nikada nisam učinio.

-Ta misa nikada nije bila ukinuta?

To su riječi Svetog Oca iako se neki pretvaraju da ne razumiju i premda su mnogi u prošlosti tvrdili suprotno.

-Maestro, morate priznati osporavateljima drevne mise da ona nije otvorena sudjelovanju vjernika.

Ma dajte, ne govorimo gluposti! Znam kako je sudjelovanje izgledalo u stara vremena, i u Rimu, u Bazilici, u svijetu, a i ovdje u Mugellu, u župi ovog lijepog mjestašca, koja je bila naseljena narodom punim vjere i pobožnosti. Za vrijeme nedjeljne Večernje svećenik je mogao samo započeti «Deus in adiutorium meum intende» i zatim zaspati do čitanja, dok bi mještani sami nastavili, a glave obitelji bi intonirali antifone.

-Vidimo li skrivenu polemiku, maestro, u vašoj konfrontaciji sa sadašnjim liturgijskim stilom?

Ne znam jeste li ikada bili na sprovodu i svjedočili tim «alelujama», pljeskanju, smiješnim frazama, treba se zapitati jesu li ti ljudi ikada čitali evanđelje. Sam je naš Gospodin plakao nad Lazarom i njegovom smrću. Danas, s tom neukusnom sentimentalnošću nema poštovanja ni prema boli jedne majke. Rado bih Vam pokazao kako je narod u stara vremena sudjelovao na pogrebnoj misi, s kojom sabranošću i pobožnošću je pjevao veličanstveni i potresni «Dies Irae».

-Nisu li reformu proveli ljudi svjesni onoga što rade i dobro doktrinalno formirani?

Oprostite, ali reformu su proveli suhoparni ljudi, ponavljam, suhoparni. Upoznao sam ih. Što se tiče doktrine, sjećam se da je kardinal Ferdinando Antonelli, časne uspomene, jednom rekao: «Kako smo stvorili liturgičare koji ne znaju teologiju?»

-Slažemo se s Vama monsignore, ali nije li istina da narod nije razumio...

Dragi prijatelji, niste li čitali sv. Pavla «nije važno znati više od onoga što je nužno», «nužno je ljubiti znanje ´ad sobrietatem´». Nastavimo li tako, za nekoliko godina će ljudi htjeti razumjeti transsupstancijaciju, na način kako se objašnjava matematički teorem. Ali, čak ni svećenik ne može razumjeti taj misterij!

-Kako je došlo do tog izobličenja liturgije?

Radilo se o modi, svi su govorili, svi «obnavljali», svi htjeli biti pape, na tragu sentimentalnosti do reforme. A, glasovi koji su se digli u obranu dvotisućljetne crkvene tradicije, bili su spretno ušutkani. Iznađena je neka vrsta «narodne liturgije»... kad sam čuo te refrene, došlo mi je na um što je moj profesor u sjemeništu običavao govoriti: «liturgija je dana klericima za laike» (“la liturgia è del clero per il popolo”), silazi od Boga, a ne uzlazi odozdol. Ali, svakako priznajem da se taj zagađeni zrak donekle razišao. Mlađe su generacije svećenika, možda, bolje od onih prije njih, nemaju ideološkoga bijesa posuđenog od ikonoklastičnoga modernizma, puni su dobrih osjećaja, ali im nedostaje formacije.

-Kako to mislite da im «nedostaje formacije»?

Znači da trebaju sjemeništa! Govorim o strukturi koju je mudrost crkve pažljivo usavršavala stoljećima. Ne razumijete važnost sjemeništa: življena liturgija, različita razdoblja godine življena «socijalno» s braćom... došašće, korizma, veliki blagdani nakon Uskrsa. Sve je to edukativno, ne možete zamisliti koliko. Neka glupa retorika želi oslikati sjemeništa kao mjesta koja uništavaju svećenika, da su sjemeništarci udaljeni i daleko od svijeta, da ostaju zatvoreni u sebi i daleko od puka. Potpuna izmišljotina ljudi koji žele uništiti formaciju razvijanu stoljećima kako bi je nadomjestili ispraznošću.

-Vratimo se krizi Crkve i zatvaranju mnogih sjemeništa, podupirete li Vi monsignore nastavak tradicije?

Gledajte, braniti drevni obred ne znači biti čovjek prošlosti, nego «vječnosti». Vidite, griješi se kada se tradicionalna misa naziva «misa sv. Pija V.» ili «tridentska», kao da se radi o misi neke posebne epohe: to je naša misa, rimska, univerzalna, nije vezana ni za vrijeme ni za mjesto, jedan jezik od Oceanije do Arktika. Obzirom na kontinuitet u vremenu, ispričat ću vam jednu anegdotu. Jednom smo bili s biskupom, čijeg se imena više ne sjećam, u maloj crkvi u Mugellu kada smo dobili vijest da je umro jedan naš subrat. Predložili smo da slavimo odmah misu, ali imali smo samo stare misale. Biskup je kategorički odbio celebrirati. Nikada to neću zaboraviti, ponavljam, kontinuitet liturgije znači da se, izuzevši detalje, može i danas slaviti tim starim prašnjavim misalima koji stoje na polici i koji su služili četiri ili više stoljeća mojim prethodnicima u svećeništvu.

- Monsignore, govori se o «reformi reforme», kojom bi se uklonile deformacije iz 1960.-ih?

Pitanje je vrlo kompleksno. Svima je bjelodano da novi obred ima nedostataka, i Papa je mnogo puta rekao i pisao da moramo «čuvati što je drevno» (guardare all'antico). Međutim, moramo se čuvati napasti da uvodimo hibride. Liturgija s velikim «L» je ona koja je do nas došla kroz stoljeća, ona je referentna točka, a ne ona opterećena kompromisima, «koja žalosti Boga, a veseli neprijatelje» (“a Dio spiacenti e a l’inimici sui”).

-Što želite reći maestro?

Uzmimo na primjer inovacije iz ´70.-ih. Neke ružne ritmične pjesme u modi sedamdesetih, danas su arheološki primjerci; tko se odrekne trajnosti tradicije da bi se vezao za vrijeme, osuđen je da bude žrtva modnih preokreta. Dolazi mi na pamet reforma Velikoga tjedna 1950.-ih, učinjena nekako u žurbi za Pija XII. tada već umorna i iscrpljena. Samo nekoliko godina kasnije, za pape Ivana XXIII. koji je u liturgijskim pitanjima naginjao i bio uvjeren tradicionalist, telefonirao mi je msgr. Dante, papin ceremonijar, kako bi mi rekao da pripremim “Vexilla Regis” za nadolazeći Veliki petak. Rekao sam: “Zabranili su mi to.” Odgovorio je: “Papa to želi.” U nekoliko sati sam organizirao probe pjesme i mogli smo opet pjevati istu pjesmu koju je Crkva stoljećima pjevala na taj dan. Sve to govorim da se vidi kako odvajanje od liturgijskoga tkiva ostavlja praznine koje se teško mogu popuniti i to se vidi! Trebamo kontemplirati s poštovanjem pred našom višestoljetnom liturgijom i upamtiti, da našom manijom “poboljšanja” samo riskiramo da učinimo veliku štetu.

- Maestro, koju ulogu igra glazba u tom procesu?

Nevjerojatno važnu ulogu, iz mnogo razloga. Afektirani «cecilijanizam», koji sigurno Perosiju nije bio stran, sa svojim mekim tonovima uveo je novi romantični sentimentalizam, koji nema ništa zajedničko s, na primjer, Palestrininom solidnom čvrstoćom. Nekim ekstravagantnim izmjenama koje je uveo Solesmes, nastalo je neko šaptavo gregorijansko pjevanje, koje je bilo plod pseudorestauriranih srednjovjekovnih pasija, što je bilo tako popularno u devetnaestom stoljeću.
Ideja o mogućnosti oživljenja arheološkog duha, u glazbi i u liturgiji, prošlosti od koje nas dijeli «mračni vijek» Tridentskoga koncila... ukratko arheologizam koji nema ništa zajedničko s tradicijom i koji želi obnoviti nešto što možda nikada nije postojalo, slično nekim crkvama restauriranima u «pseudoromaničkom» stilu Violleta-le-Duca.
Dakle, između arheologizma koji želi dohvatiti apostolsko doba, bez obzira na stoljeća koja nas razdvajaju, i između sentimentalnog romanticizma koji prezire teologiju i doktrinu u jednom egzaltiranom «stanju duše», pripremao se teren ovoj sklonosti prema samodostatnosti naprema svemu što su nam Crkva i naši oci prenijeli.

- Što znači, monsignore, kada na glazbenom području napadate Solesmes?

Znači da je gregorijansko pjevanje modalno, a ne tonalno, slobodno, ne ritmično, nema ništa s «jedan, dva, tri, jedan, dva, tri», ne smijemo prezrjeti način na koji puk pjeva u našim katedralama i nadomjestiti ga pseudomonaškim i afektiranim mumljanjem. Srednjovjekovna pjesma se ne tumači današnjim teorijama, nego treba uzeti u obzir kako je došla do nas. K tomu, gregorijansko pjevanje jednog vremena zna biti također pučko pjevanje, pjevano snagom kojom naš narod izražava svoju vjeru. Solesmes to nikada nije razumio, ali trebamo priznati učeno i veliko filološko djelo na starim manuskriptima.

- Maestro, koliko smo daleko danas došli s restauracijom svete glazbe i liturgije?

Ne mogu osporiti da postoje neki znaci obnove, ali još vidim da postoji jedna sljepoća, gotovo zadovoljstvo svime što je vulgarno, sirovo, lošega ukusa i doktrinalno drsko... Ne tražite, molim Vas, da govorim o gitarama i tarantellama čak i za vrijeme ofertorija... Liturgijski je problem ozbiljan, Ne slušajte glasove onih koji ne vole Crkvu i protive se Papi. Ukoliko želite izliječiti bolesnika, sjetite se da blag liječnik ranu učini gnojnom."

Izvor i slika: RORATE CÆLI, DISPUTATIONES THEOLOGICAE

Dominikanke Duha Svetoga

Blagdan je svetog Dominika pa današnjih nekoliko redaka posvećujem Institutu dominikanki Duha Svetoga. Radi se o družbi apostolskoga života papinskog prava. Sestre, dakle, nisu koludrice, nego posvećene djevice koje za uzor imaju sv. Katarinu Sijensku. Začetnik im je Victor-Alain Berto (1900.-1968.), svećenik biskupije Vannes i dominikanski trećoredac, poznat i kao teološki savjetnik nadbiskupa Lefebvrea. Bio je među onima koji su se na zadnjem koncilu zalagali za sastavljanje posebnoga dokumenta o Blaženoj Djevici Mariji i njezinoj ulozi u Crkvi. Kada su koncilski oci to odbili, iz obzira prema protestantima, i o Gospi odlučili progovoriti u okviru dogmatske konstitucije o Crkvi gdje je na kraju dobila jedno (osmo) poglavlje, napisao je potresno svjedočanstvo. Institut je kanonski utemeljen u ožujku 1943. kao Bratstvo Gospe od Radosti Trećega reda sv. Dominika. Sestre veliku pozornost daju ljepoti, dostojanstvu i pobožnosti svetih obreda. Vjerne su tradicionalnoj misi kao i starom časoslovu koji mole u koru, a Večernju i Povečerje pjevaju. Kao prave kćeri sv. Dominika veliku pozornost posvećuju studiju, kontemplaciji i širenju božanske istine. Osobito njeguju studij Sv. pisma, djela crkvenih otaca i sv. Tome Akvinskog. Budući da se bave odgojem i obrazovanjem mladih, tu ljubav prema traženju istine prenose na nove naraštaje. Vode šest škola u Francuskoj; Pontcallec, Nantes, Épinal, Draguignan i Saint-Cloud, a imaju preko 100 redovnica.

Slika: Divinas Vocaciones Religiosas

Sv. Ivan M. Vianney

Nisam do sada objavljivao molitve, zato danas na 150. obljetnicu rođenja za nebo sv. župnika arškog donosim litanije njemu na čast koje je sastavio o. Mark (Vultus Christi). Vidimo da je nedavno neke zaboljelo Papino citiranje sv. Ivana Vianneya u pismu uz proglašenje Svećeničke godine: "Bez sakramenta reda ne bismo imali Gospodina. Tko ga je stavio u svetohranište? Svećenik. Tko je primio vašu dušu pri dolasku na svijet? Svećenik. Tko je hrani da ima snage dovršiti svoje hodočašće? Svećenik. Tko će je pripraviti da se pojavi pred Gospodinom, perući je zadnji put u Krvi Isusa Krista? Svećenik, uvijek svećenik..." Papin je postupak proglašen "antimodernizmom XIX. stoljeća". Budući da je za nekoliko dana i blagdan sv. Filomene koju je sv. Ivan Marija Vianney posebno štovao donosim i litanije koje je on sam sastavio njoj na čast.

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas
Sveta Marijo, odvjetnice svećenika,
Sveta Marijo, majko Crkve,

Sv. Ivane Vianneyu,
Sv. Ivane Vianneyu, kojega je Bog obdario milostima od djetinjstva,
Sv. Ivane Vianneyu, blagoslove svojim roditeljima i obitelji,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si se hranio Tijelom i Krvlju Kristovom,
Sv. Ivane Vianneyu, najdraži sine Marije Bezgrješne,
Sv. Ivane Vianneyu, siromašan duhom,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si suze lio nad okorjelošću srca grješnika,
Sv. Ivane Vianneyu, krotka i ponizna srca,
Sv. Ivane Vianneyu, milosrdan i spreman na opraštanje,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si zračio čistoćom srca svoga,
Sv. Ivane Vianneyu, mirotvorče i pomiritelju zavađenih,
Sv. Ivane Vianneyu, progonjen zbog pravednosti,
Sv. Ivane Vianneyu, soli zemlje i sjajna svjetiljko Crkve,
Sv. Ivane Vianneyu, nagrađen od Oca koji vidi u tajnosti,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si nam pokazao uska vrata koja vode spasenju,
Sv. Ivane Vianneyu, liječniče bolesnih duša,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si hrlio grješnicima,
Sv. Ivane Vianneyu, ozdravitelju od nemoći i bolesti,
Sv. Ivane Vianneyu, kojemu je Otac otkrio otajstva Kraljevstva,
Sv. Ivane Vianneyu, nježan sa slomljenom trskom i tinjajućim stijenjom,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si se odrekao sebe, uzeo križ svoj i pošao za Isusom,
Sv. Ivane Vianneyu, izabran da prinosiš svetu žrtvu,
Sv. Ivane Vianneyu, obogaćen sedmerim darovima Duha Svetoga,
Sv. Ivane Vianneyu, revan za ljepotu doma Gospodnjega,
Sv. Ivane Vianneyu, ispunjen pobožnošću kod oltara,
Sv. Ivane Vianneyu, blagi oče siromaha,
Sv. Ivane Vianneyu, koji razumiješ naše slaboće,
Sv. Ivane Vianneyu, neustrašiv u propovijedanju istine,
Sv. Ivane Vianneyu, hranitelju duša čistim duhovnim mlijekom,
Sv. Ivane Vianneyu, obdaren darom proroštva,
Sv. Ivane Vianneyu, propovjedniče Riječi u zgodno i nezgodno vrijeme,
Sv. Ivane Vianneyu, neustrašiv da uvjeriš, ukoriš i opomeneš,
Sv. Ivane Vianneyu, vjerni djelitelju božanskih otajstava,
Sv. Ivane Vianneyu, ustrajan u molitvi noću i danju,
Sv. Ivane Vianneyu, vjerni klanjatelju Presvetom Sakramentu,
Sv. Ivane Vianneyu, povlašteni prijatelju svete Filomene, djevice i mučenice,
Sv. Ivane Vianneyu, prožet strahom od Božjega suda,
Sv. Ivane Vianneyu, koga je đavao okrutno mučio,
Sv. Ivane Vianneyu, sjajna sliko svećeničke svetosti,
Sv. Ivane Vianneyu, ražaren svećeničkom revnošću,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si suosjećao s bolesnima,
Sv. Ivane Vianneyu, vjeroučitelju djece i učitelju cijele svoje župe,
Sv. Ivane Vianneyu, mudri i razboriti oče duša,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si dnevice provodio sate u ispovijedaonici,
Sv. Ivane Vianneyu, prosvijetljen Duhom Svetim,
Sv. Ivane Vianneyu, strašni neprijatelju Sotonina carstva,
Sv. Ivane Vianneyu, meka srca na svaku patnju,
Sv. Ivane Vianneyu, providnosti siromašne siročadi,
Sv. Ivane Vianneyu, povlašten karizmom čudesa,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si mnoštvo grešnika s Bogom pomirio,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si pomogao bezbrojnim dušama na putu svetosti,
Sv. Ivane Vianneyu, koji si okusio božansku slatkoću na čas smrti,
Sv. Ivane Vianneyu, koji se raduješ u slavi nebeskoj,
Sv. Ivane Vianneyu, koji veseliš sve koji te zazivaju,
Sv. Ivane Vianneyu, zagovorniče sjemeništaraca u borbama,
Sv. Ivane Vianneyu, zaštitniče župnika,
Sv. Ivane Vianneyu, tješitelju biskupa,

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine.
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

Moli za nas sv. Ivane Marijo Vianneyu,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih

Pomolimo se.

Svemogući i milosrdni Bože koji si učinio sv. Ivana Mariju Vianneya čudesnim u njegovu pastirskom radu, daj, molimo, da po njegovu primjeru i zagovoru pridobijemo svoju braću i sestre za Tebe u ljubavi Kristovoj, i s njima postignemo vječnu slavu. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Vultus Christi
Slika: Vultus Christi


Litanije svete Filomene

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, Kraljice djevica, moli za nas
Sveta Filomeno,
Sveta Filomeno, ispunjena preobiljem milosti već od rođenja,
Sveta Filomeno, vjerna nasljedovateljice Marijina,
Sveta Filomeno, uzoru djevičanstva,
Sveta Filomeno, hrame najsavršenije poniznosti,
Sveta Filomeno, gorljiva revnošću za slavu Božju,
Sveta Filomeno, žrtvo ljubavi prema Isusu,
Sveta Filomeno, primjeru snage i ustrajnosti,
Sveta Filomeno, nepobjediva prvakinjo u djevičanstvu,
Sveta Filomeno, zrcalo najjunačkijih krjeposti,
Sveta Filomeno, čvrsta i neustrašiva pred mukama,
Sveta Filomeno, bičevana poput svoga Božanskoga Zaručnika,
Sveta Filomeno, ranjena kišom strijela,
Sveta Filomeno, u verigama po Majci Božjoj utješena,
Sveta Filomeno, čudotvorno ozdravljena u zatvoru,
Sveta Filomeno, u mukama od anđela ohrabrena,
Sveta Filomeno, koja si pretpostavila muku i smrt sjaju prijestolja,
Sveta Filomeno, koja si obratila svjedoke svojega mučeništva,
Sveta Filomeno, koja si podnijela bijes svojih pogubitelja,
Sveta Filomeno, zaštito nevinih,
Sveta Filomeno, zaštitnice mladeži,
Sveta Filomeno, utočište nesretnih,
Sveta Filomeno, zdravlje bolesnih i slabih,
Sveta Filomeno, novo svjetlo vojujuće Crkve,
Sveta Filomeno, koja zbunjuješ bezbožnost svijeta,
Sveta Filomeno, koja potičeš vjeru i hrabrost vjernika,
Sveta Filomeno, čije je ime slavno u nebu i zastrašujuće u paklu,
Sveta Filomeno, postala glasovita po najizvanrednijim čudesima,
Sveta Filomeno, svemoćna u Bogu,
Sveta Filomeno, koja vladaš u slavi,

Moli za nas, sv. Filomeno,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.

Molimo Te Gospodine po zagovoru svete Filomene, djevice i mučenice, koja je uvijek bila ugodna pred Tvojim očima svojom uzornom čistoćom i izvršavanjem svih krjeposti, oprosti nam naše grijehe i daj nam milosti za koje molimo ___. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: HOLY PRAYERS AND DEVOTIONS
Slika: Catholic Tradition

Tabernaculum Dei

Od sutra u američkoj biskupiji Fort Wayne-West Bend stupaju na snagu pravila koja propisuju smještaj tabernakula u središte svetišta crkve, što bolje odgovara našoj vjeri u stvarnu prisutnost Kristovu u euharistiji. Preuzeo sam i preveo odlomke koje su odabrali na njemačkom portalu summorum-pontificum.de, a originalni tekst normi se nalazi ovdje. Njemački komentator preporučuje da se pročita cijeli dokument koji na uzoran način povezuje uživljenost u tradiciju s poslušnošću sadašnjem crkvenom zakonodavstvu. Biskup D´Arcy spominje izjavu pape Pija XII. o bitnom jedinstvu oltara i svetohraništa te preuzimanju toga u nacrt Biskupske sinode 2005. Za razliku od vremena Pija XII., kada su i svećenik i puk bili okrenuti i oltaru i tabernakulu, to jedinstvo više nije vidljivo, jer i ovakav razmještaj koji predlaže spomenuti biskup vodi tomu da je svećenik za vrijeme mise okrenut leđima svetohraništu, što zamagljuje spomenuto jedinstvo. Komentator glavnu prepreku vidi u celebraciji "ad populum" odnosno tzv. "pučkom oltaru" na koji ne obvezuje ni jedan koncilski ni neki drugi dokument.

"Svećenicima, đakonima, redovnicima i svim vjernicima

Prisutnost Isus Krista u Presvetom Sakramentu je u središtu naše vjere i molitvenog života našega katoličkog puka.

Proteklih je godina smještaj svetohraništa u našim crkvama bio izvor kontroverzije, a ne treba biti. Kad govorimo o Euharistiji- bilo kao slavlju ili o mjestu njezina čuvanja- ona treba uvijek voditi jedinstvu i zajedništvu, a ne razilaženjima.

Mjesto svetohraništa u našim crkvama treba odgovarati našoj vjeri u stvarnu prisutnost Kristovu i uvijek slijediti crkvene dokumente.

Prema mojem iskustvu, naš je puk vođen svojim vjerskim osjećajem uvijek zahtijevao da svetohranište bude centralno i vidljivo. Iritantno je kada tabernakul nije vidljiv i po mogućnosti u središtu.

Zbog moje odgovornosti da promičem molitveni život našega naroda i da ga održavam zdravim, zamolio sam naš ured za bogoštovlje da izradi norme za smještaj i dizajn svetohraništa u našoj dijecezi. Te su se norme prodiskutirale na Svećeničkom vijeću, Liturgijskom povjerenstvu i Odboru za umjetnost i dizajn, što je donijelo preciziranja i poboljšanja.

Te norme će biti objavljene u dijecezi Fort Wayne-South Bend, 14. lipnja, na svetkovinu Corpus Christi, Tijela i Krvi Gospodinove. Na snagu stupaju 4. kolovoza, na blagdan sv. Ivana Marije Vianneya, zaštitnika svećenika, na čiju je čast Sveti Otac proglasio tekuću Svećeničku godinu.

Od svih svećenika očekujem da potpuno i pažljivo slijede ove norme i prije svega promiču štovanje Presvetoga Sakramenta.

Iz dekreta:

1. Mjesto i izgled svetohraništa u kojem se čuva Presveti Sakrament, od ogromne je važnosti u dizajnu naših crkava, jer je crkva "privilegirano mjesto za čašćenje stvarne prisutnosti Kristove u Presvetom Sakramentu". Za poticanje liturgije i molitvenog života "prikladno mjesto nije nevažno za pravu molitvu"(KKC 2691)

3. Crkva poučava da tabernakul treba biti smješten na najčasnijem mjestu s najvećim štovanjem (KKC 1183). Papa Benedikt XVI. naglašava te misli u svojoj apostolskoj pobudnici Sacramentum Caritatis: "Ispravan smještaj svetohraništa pridonosi tomu da se prepozna stvarna prisutnost Kristova u Presvetom Sakramentu. Stoga, treba mjesto, na kojem se čuvaju euharistijske prilike, biti istaknuto vječnim svjetlom i svakomu tko stupa u crkvu lako vidljivo."

4. U dijecezi Fort Wayne-South Bend, biskup je odlučio da svetohranište u pravilu bude postavljeno u svetištu crkve u središnjoj osi iza glavnog oltara. Pri tomu treba svetohranište biti na povišenom, otvorenom mjestu u apsidi ili na drugom središnjem mjestu u svetištu koje je jednako primjetno. Gdje je ostao sačuvan veliki oltar sa svetohraništem, prikladno je da ga se dalje koristi za čuvanje Presvetog Sakramenta.

5. Ovih se propisa treba pridržavati u svim budućim građevinskim ili restauracijskim zahvatima u dijecezi, uključujući sve crkve, oratorije i privatne kapele. Izuzeci trebaju biskupovo dopuštenje i moraju biti prepoznatljivi kao dostojne alternative, koje naglašavaju sakramentalnu narav crkvenih prostora i pridonose molitvenom životu i pobožnosti zajednice.

6. U bogoštovnim prostorima u kojima je svetohranište trenutačno smješteno na nekom drugom mjestu u svetištu ili crkvenom prostoru, treba se savjetovati s vjernicima i dijecezom o mogućnostima za premještaj svetohraništa na središnje mjesto u svetištu. Osobito tamo gdje je tabernakul prvotno bio na centralnoj poziciji, a kasnije premješten drugdje, treba biti vraćen na izvorno mjesto.

9. Kako je uvodno navedeno, crkva je "privilegirano mjesto za klanjanje" Isusu Kristu u Svetoj Euharistiji i uređenje mjesta "za pravu molitvu nije nebitno". Dakle, propisi o središnjem smještaju svetohraništa utemeljeni su u duhovnoj stvarnosti.

Crkva je oboje, "kuća Božja na zemlji" (domus Dei) i kuća za molitvu svetih (domus Ecclesiae),ima i sakramentalnu dimenziju. [...] Iz tih razloga definirao je papa Pavao VI. prisutnost Gospodinovu u svetohraništu kao "živo srce svake naše crkve."

10. Nadalje, naše sakramentalno bogoslužje mora uvijek težiti da oslikava nebesku savršenost, premda sada živimo u nesavršenom i grijehom okaljanom svijetu. Općenito govoreći vrijedi: Red i simetrija u dizajnu svetih mjesta i predmeta, upravo ima zadaću da odražava Božju savršenost, i smještaj svetohraništa u centralnoj osi pridonosi da se postigne taj cilj.

11. Dok je istina da svetu misnu žrtvu ne treba pomiješati s euharistijom koja se čuva izvan liturgije, zasigurno se međusobno ne isključuju.

Papa Pio XII. je rekao o odnosu oltara i svetohraništa: "Svijest o njihovu jedinstvu je važnija od uvida u njihovu razliku. Jedan je i isti Gospodin koji se na oltaru žrtvuje i u tabernakulu časti, i čiji blagoslov se iz tabernakula izlijeva." Te misli nalaze svoj odjek u nacrtu Biskupske sinode o Euharistiji 2005.: "Nema protivnosti u znakovima između svetohraništa i oltara euharistijskog slavlja."

Iako je oltar ritualno i simbolički za vrijeme slavlja euharistije na prvom mjestu (GIRM 274), smještaj svetohraništa u svetište ne treba shvaćati kao skretanje pozornosti s misnog slavlja. Doista, postoji mogućnost da Presveti Sakrament ako se čuva na udaljenosti od mjesta na kojem se uobičajeno slavi liturgija, postupno iščezne iz svijesti župe ili zajednice i da ga samo rijetki privatno potraže.

[Sljedeći odlomci 12-23 daju upute za dizajn svetohraništa i upućuju na materijale od kojih se trebaju izrađivati. Pri tomu biskup D´Arcy poseže duboko u tradiciju.]

17. Prethodnik euharistijskoga svetohraništa u Starom je zavjetu bio kovčeg Saveza i "Shekinah", koji je predstavljao istinsku prisutnost Božju kod Izraelaca. Kovčeg je bio obložen i urešen čistim zlatom i okružen kerubinima. Druga predslika euharistije bili su "prinosni kruhovi" koji su se morali čuvati na stolu od čistoga zlata. Gospodin je zapovijedio Izraelu da kovčeg i kruhove uvijek čuvaju u jednom šatoru kao svetištu zajedno sa "svjećnjakom od čistoga zlata", na kojemu treba gorjeti vječni plamen.

Tu prepoznajemo židovski izvor naše tradicije "vječnoga svjetla", koje "neprekidno goreći označuje i časti Kristovu prisutnost" (GIRM 316, CAN c 940). Ali, još je važnije da iz toga vidimo da su Izraelci Božju prisutnost držali u tolikoj časti, da su koristili svoje najskupocjenije materijale kako bi božanskome u svojoj sredini načinili prikladan stan. Kako je onda neopisiva naša odgovornost da sakramentalnom ispunjenju tih predslika iz starine damo dostojan stan. Istinska i živa Božja prisutnost koja je osjenjivala Kovčeg zavjetni u svetištu, stanuje sada u svetištima naših crkava. Dizajn tabernakula se prema tome treba temeljiti na najdubljem razumijevanju biti crkvene umjetnosti.

[Sljedeći odlomci 24-27 tiču se odnosa prema tabernakulu i katehezi. Odatle dvije točke:]

24. Naša se skrb ne odnosi samo na svetohranište. Moramo se pobrinuti da vjernici prime ispravnu pouku i naputak za primjereno ponašanje pred Presvetim Sakramentom. Danas je mnogo starih i mladih, koji uopće ne znaju kada se nakloniti ili pokleknuti.

Treba paziti na to da se vjernici pouče kako je prigibanje koljena primjeren znak štovanja u nazočnosti Presvetog sakramenta, "neovisno o tomu je li u tabernakulu ili je izložen na štovanje" (Ecclesia de Eucharistia 49). Prije ili nakon mise uvijek trebaju pokleknuti prema svetohraništu ako ga vide negdje u crkvi. Oni koji prignu koljena i onda kada nema svetohraništa ili se Presveti Sakrament ne čuva u njemu, kao za vrijeme Velikog trodnevlja, čine to iz pohvalnoga pobožnog običaja, ali u tom se slučaju treba radije nakloniti u smjeru oltara.

25. Svaka se crkva treba pobrinuti da svetohranište bude dostupno za klanjanje tijekom dana i stvoriti okružje koje je povoljno za pobožne pohode."

Izvor: summorum-pontificum.de
Slika: Lawrence OP

Pitanja i odgovori

U pismu od 18. srpnja 2009., novi tajnik Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei, msgr. Guido Pozzo, odgovorio je na niz pitanja jednog brazilskoga katolika, koja se odnose na provođenje motuproprija Summorum Pontificum."1. Je li nakon stupanja na snagu motuproprija Summorum Pontificum, nužno dobiti dopuštenje dijecezanskog biskupa da bi neki svećenik mogao slaviti gregorijansku misu?

2. Moraju li vjernici vladati latinskim jezikom da bi mogli nazočiti gregorijanskoj misi ili je za sudjelovanje dostatan dvojezični listić misala (latinski-portugalski)?

3. Je li mala, premda stabilna, skupina vjernika (npr. osam osoba) nedovoljno velika za slavlje mise u izvanrednom obliku?

4. Mora li surađivati dijecezanski biskup da bi zahtjev za gregorijanskom misom za stabilnu skupinu bio ispunjen?

5. Mogu li gregorijanskoj misi nazočiti i vjernici koji nisu dio stabilne skupine?

6. Mogu li se brakovi sklapati u izvanrednom obliku rimskog obreda?

7. Je li papa Benedikt XVI. želio objavom motuprioprija Summorum Pontificum da grgurovska misa bude dostupnija u biskupijama?

8. Želi li Sveti Otac da se poučavanje latinskog vrati u kurikulume sjemeništa kako bi budući svećenici mogli slaviti mise na latinskom?

9. Moraju li dijecezanski biskupi slijediti smjernice Papinske komisije Ecclesia Dei o provođenju motuproprija Summorum Pontificum čak i kada bi apostolski nuncij u Brazilu, pretpostavimo, dao suprotno mišljenje?"

Slijede odgovori:

"Protokol 97/09
Vatikan, 18. srpnja 2009.
Gospodine ...,

Na pitanja iz Vašega pisma od 29. travnja 2009., prema motupropriju Summorum Pontificum, odgovaramo sljedeće:

1. Papinski dokument ne predviđa posebno dopuštenje dijecezanskog biskupa, tako da svaki svećenik može slaviti svetu misu u izvanrednom obliku. (čl. 2.);

2. Ne traži se od vjernika veliko znanje latinskoga jezika, dovoljan je dvojezični misal ili neki listić;

3. Broj vjernika u stabilnoj skupini ovisi o lokalnim okolnostima, koje utječu može li se i hoće li se svećenik, unatoč svojim pastoralnim dužnostima, zauzeti za relativno malu skupinu;

4. Dijecezanski biskup mora slijediti smjernice utvrđene u papinskom dokumentu (čl. 5 § 1; i CIC c.392); i drugo, provjeriti kako ih učinkovito provoditi u suglasju s odredbama motuproprija;

5. Naravno da i vjernici koji nisu dio stabilne skupine mogu sudjelovati na svetoj misi u izvanrednom obliku;

6. Brakovi u izvanrednom obliku su mogući uz odobrenje župnika ( čl. 9, § 1);

7. Što se tiče šire primjene papinskoga dokumenta u biskupiji, nužno je slijediti indikacije samoga dokumenta;

8. O poučavanju latinskog u sjemeništima zamijetite pravilo koje i dalje vrijedi u trenutačnom Zakoniku kanonskog prava, c. 249: Institutionis sacerdotalis Ratione provideatur ut alumni non tantum accurate linguam patriam edoceantur, sed etiam linguam latinam bene calleant necnon congruam habeant cognitionem alienarum linguarum, quarum scientia ad eorum formationem aut ad ministerium pastorale exercendum necessaria vel utilis videatur.

U svim ostalim pitanjima, uvijek će se navesti papinski dokument, jer je Sveti Otac vrhovni crkveni auktoritet, za koji smo, zbog božanskog ustanovljenja, vezani ljubavlju, poštovanjem i posluhom.

Msgr. Guido Pozzo
Tajnik"

Izvor, slika: WDTPRS