JA! zur Kirche

Kath.net je pokrenuo akciju potpore Svetom Ocu i Crkvi- JA! zur Kirche, koja je u međuvremenu postala međunarodna. Na dehonijanskoj internetskoj stranici nalazi se prijevod pisma potpore Papi na hrvatski jezik s detaljnim naputcima.

Svoju potporu možete dati i na SOUTIEN à BENOÎT XVI, gdje se već potpisalo preko 10 000 ljudi. Dostupno je na više jezika.

Slika: ORBIS CATHOLICVS

Ranjena liturgija

Msgr. M. Aillet, član Zajednice sv. Martina, nekoć generalni vikar msgr. D. Reya, biskupa Fréjusa i Toulona, a od 2008. biskup bayonnsko-lescarsko-oloronski, održao je govor vrijedan pozornosti na teološkoj konferenciji, koja se 11. i 12. ožujka održavala na Papinskom lateranskom sveučilištu. Gloria.tv ima snimku govora.

"U početku liturgijskoga pokreta, namjera pape sv. Pija X., osobito u motupropriju 'Tra le Sollecitudini' (1903.), bila je da obnovi liturgiju i učini njezina bogatstva pristupačnijima kako bi opet bila izvor autentičnoga kršćanskoga života, da upozori na izazov rastuće sekularizacije i ohrabri vjernike da posvete svijet Bogu. Odatle koncilska definicija liturgije kao 'izvora i vrhunca života i misije Crkve'. Protiv svih očekivanja, kako su često isticali Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., implementacija liturgijske reforme katkad je vodila u neku vrstu sustavne desakralizacije. Liturgija je postajala sve prožetija sekulariziranom kulturom svijeta koji je okružuje, gubeći tako svoju vlastitu narav i identitet: 'To otajstvo Kristovo Crkva naviješta i slavi u liturgiji da vjernici od njega žive i o njemu pronose svjedočanstvo u svijetu' (KKC 1068).

Ne niječući prave plodove liturgijske reforme, ipak možemo reći da je liturgija bila ranjena, kako je to Ivan Pavao II. označio, 'neprihvatljivim praksama' ('Ecclesia de Eucharistia', br. 10), a Benedikt XVI. osudio kao 'nepodnošljiva izobličenja' (Pismo biskupima povodom izdanja motuproprija 'Summorum Pontificum'). Tako je, dakle, ranjen bio identitet Crkve i svećenika.

U godinama nakon Koncila svjedočili smo nekoj vrsti dijalektičke opozicije između branitelja liturgijskoga bogoštovlja i promicatelja otvaranja svijetu. Dok su potonji ultimativno reducirali kršćanski život samo na socijalne napore, temeljeno na sekularnoj interpretaciji vjere, prvošnji su reagirali tražeći utočište u čistoj liturgiji sve do 'rubricizma', uz rizik poticanja vjernika da se prekomjerno zaštite od svijeta. U apostolskoj pobudnici 'Sacramentum Caritatis', papa Benedikt XVI. dovršava tu polemiku i ujedinjuje tu opoziciju. Liturgijski čin mora pomiriti vjeru i život. Točnije kao slavlje pashalnoga misterija Kristova, posadašnjenoga među pukom, liturgija daje euharistijski oblik cijelom kršćanskom životu, čineći ga 'duhovnim bogoštovljem ugodnim Bogu'. Dakle, kršćanin u svijetu i sam svijet, pozvani su po liturgiji na posvećenje Bogu. Zalaganje kršćanina u misiji Crkve i u društvu, nalazi zapravo svoj izvor i poticaj u liturgiji, sve do privlačenja u dinamizam žrtve ljubavi Kristove koja se u njoj nalazi.

Prvenstvo koje Benedikt XVI. namjerava dati liturgiji u crkvi- 'Liturgijsko bogoštovlje je vrhunski izraz svećeničkog i biskupskog života', rekao je francuskim biskupima okupljenima u Lurdu, 14. rujna 2008. na izvanrednom plenarnom zasjedanju- želi vratiti klanjanje u središte života svećenika i vjernika. Umjesto 'sekularnog kršćanstva' koje je često pratilo implementaciju reforme liturgije, papa Benedikt XVI. namjerava promovirati 'teologalno kršćanstvo', jedino sposobno poslužiti onomu što je nazvao prioritetom koji prevladava u ovom povijesnom trenutku, tj. 'učiniti Boga nazočnim u svijetu i dati ljudima pristup k Bogu' (Pismo biskupima Katoličke crkve, 10. ožujka 2009.). Gdje drugdje, nego li u liturgiji svećenik produbljuje svoj identitet, tako dobro opisan po auktoru poslanice Hebrejima: 'Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe.' (Heb 5, 1)?

Otvaranje svijetu na koje je pozvao II. vatikanski koncil, često je bilo tumačeno, u godinama poslije Koncila, kao vrsta 'obraćenja k sekularizaciji': toj sklonosti nije nedostajalo širine, ali je vodilo zamračenju važnosti liturgije i minimiziranju potrebe za opsluživanjem obreda, na koje se gledalo kao da su previše udaljeni od života svijeta koji treba voljeti, i s kojim treba biti potpuno povezan sve do fascinacije njime. Rezultat je bio teška kriza identiteta svećenika koji više nisu mogli uvidjeti važnost spasenja za dušu i potrebu naviještanja svijetu novosti evanđelja spasenja. Liturgija je bez sumnje privilegirano mjesto produbljivanja identiteta svećenika, pozvanoga da se 'bori protiv sekularizacije'; kako je Isus rekao u svojoj svećeničkoj molitvi: 'Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina.' (Iv, 17, 15-17).

To će zasigurno biti moguće strožim obdržavanjem liturgijskih propisa, koji čuvaju svećenika od svraćanja, čak i nehotičnog, pažnje vjernika na svoju osobu: liturgijski obred koji celebrant sinovski prima od Crkve, zapravo omogućuje vjernicima da lakše dođu u nazočnost Krista Gospodina, kojega liturgija mora biti snažan znak i koji uvijek mora biti prvi. Liturgija se ranjava kada se vjernici prepuštaju celebrantovoj proizvoljnosti, njegovim bizarnostima, njegovim osobnim idejama ili mišljenjima, njegovim osobnim ranama. Odatle slijedi važnost da ne banaliziramo obrede, koji nas odvajaju od svjetovnog duha i od napasti imanentizma, te nas uranjaju u otajstvo i otvaraju nas Transcendentnomu. U tom smislu se nikada ne može dovoljno naglasiti važnost tišine koja prethodi liturgijskom slavlju, nutarnji narteks gdje se oslobađamo, i od opravdanih, briga profanoga svijeta, kako bismo unišli u sveti prostor i vrijeme gdje Bog otkriva svoje otajstvo; tišine u liturgiji koja nam omogućuje da se spremnije otvorimo Božjem zahvatu; kao i važnosti prikladnosti razdoblja zahvaljivanja u slavlju ili izvan njega, kako bismo razumjeli nutarnji opseg misije koja nas očekuje kada se vratimo u svijet. Poslušnost svećenika rubrikama istodobno je tih i elokventan znak njegove ljubavi prema Crkvi kojoj je poslužitelj tj. sluga.

Otuda slijedi i važnost formacije budućih svećenika u liturgiji i osobito u nutarnjoj participaciji bez koje je vanjsko sudjelovanje, koje je zagovarala reforma, bez duše i promicalo bi parcijalno razumijevanje liturgije koja se onda izražava u terminima pretjerane teatralizacije uloga, ograničene intelektualnosti obreda i zloraba u kojoj zajednica slavi samu sebe. Ukoliko aktivno sudjelovanje, koje je operativni princip liturgijske reforme, nije izraz 'nadnaravnog smisla vjere', liturgija više nije djelo Kristovo, nego ljudsko. Naglašavajući važnost liturgijske formacije svećenika, II. vatikanski sabor je učinio liturgiju jednom od glavnih disciplina crkvenih studija, izbjegavajući da je reducira na samo intelektualnu formaciju: doista, prije nego što je predmet studija, ona je život, ili radije, 'nadilaženje vlastitoga života kako bismo se sjedinili sa životom Kristovim'. Ona je konačno uranjanje cijeloga kršćanskoga života: uranjanje u smisao vjere i smisao Crkve, u hvalu i klanjanje, kao i u misiju.

Mi smo, dakle, pozvani istinskom 'sursum corda'. Fraza iz predslovlja, 'gore srca', uvodi vjernike u srce srca liturgije: u pashu Kristovu, tj. u njegov prijelaz iz ovoga svijeta k Ocu. Susret uskrsloga Gospodina s Marijom Magdalenom u uskrsno jutro vrlo je znakovit u tom smislu: svojim 'Noli me tangere' Isus poziva Mariju Magdalenu da 'pogleda na uzvišene realnosti', kako bi razumjela u svom srcu da On još nije uzašao Ocu, i traži od nje da ide i kaže njegovim učenicima da On mora poći svom i našem Bogu, svom i našem Ocu. Liturgija je upravo mjesto toga uzdizanja, toga stremljenja prema Bogu koji životu daje novi horizont, i time odlučnu orijentaciju; pod uvjetom da je ne promatramo kao materijal prikladan za naše manipulacije, nego da opslužujemo, sinovskim posluhom, propise Crkve.

Kao što je to Papa potvrdio u zaključku svoje homilije na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 2008.: 'Kada se svijet u cjelini preobrazi u liturgiju Božju, kada se njegova stvarnost preobrazi u klanjanje, tada će dosegnuti svoj cilj, bit će spašen.'"

Izvor i slika: New Liturgical Movement

Krštenje i krunica

U sutrašnjem blagdanu Utjelovljenja Gospodinova, sv. Ljudevit Montfortski vidi "najskrivenije, najuzvišenije i najmanje poznato Isusovo otajstvo", jer je u njemu "izveo sva sljedeća otajstva svoga života tim što je prihvatio da ih izvrši" (Rasprava o pravoj pobožnosti, 248). Pobožnost koju veliki svetac promiče sastoji se u obnovi krsnih obećanja i posveti Isusu po Mariji kao najsavršenijem putu da dođemo do sjedinjenja s našim Gospodinom. Zanimljiv događaj koji se zbio u Španjolskoj kao da ilustrira taj put, odnosno da "bi se lakše moglo rastaviti svjetlo od sunca, negoli Marija od Isusa" (Id.,247).

"Fotografija je snimljena na krštenju Valentina More, sina Erike, samohrane dvadesetjednogodišnje majke, koja je molila fotografkinju da besplatno slika krštenje njezina sina. Fotografija Valentina More prostrujala je internetom jer je u trenutku kad je svećenik polio svetu vodu na djetetovu glavu, voda potekla u obliku krunice. Događaj se zbio u cordobskoj župi Uznesenja Marijina u Španjolskoj, gdje se odvijalo krštenje jednomjesečnog djeteta. Kad je Valentino došao na red za krštenje, Erica je zamolila fotografkinju Mariu Silvanu Salles, koju su angažirali drugi roditelji za svoju djecu, da snimi jednu fotografiju njezina sina iz usluge, jer mlada majka nije imala mogućnosti platiti. Fotografkinja je dirnuta Ericinom zamolbom pristala. Maria Silvana radi s tradicionalnom kamerom tako da je najprije morala razviti film. Kad je primila fotografije, s iznenađenjem je zamijetila kako voda koja teče niz Valentinovu glavu ima oblik savršene krunice. Fotografija Valentinova krštenja probudila je vjeru ljudi u Cordobi koji dolaze u skromni dom Erice i Valentina da ga dotaknu. Istina je kako je ovaj znak vjere mobilizirao grad Cordobu, pa ljudi odlaze u dućan Marie Silvane kupiti tu sliku kao da se radi o svetoj sličici."

Izvor i slika: The hermeneutic of continuity

Vnidu k oltarju Božiju

Na stranici Digitalne knjižnice Slovenije nalazi se molitvenik s imprimaturom Nadbiskupije zagrebačke, tiskan 1917. godine na preko 400 stranica . Osobito je zanimljiv dio molitvenika s katekizmom i na kraju podvorbom kod sv. mise na latinskom, ali i na staroslavenskom. Možete ga preuzeti na stranici Tradicionalne latinske mise (19,3 MB), a samo ministriranje i izdvojeno.

Molitva za Papu

Blagdan sv. Benedikta je prema kalendaru izvanrednog oblika rimskog obreda 21. ožujka, ove godine 22. zbog nedjelje. U vrijeme neprijateljskih prišaptavanja kojima se pridružuju i oni koji se nazivaju katolicima, umnožimo molitve za papu našega Benedikta. Neka nam ova kratka molitva postane svakodnevna:

Oremus pro Pontifice nostro Benedicto.

Dominus conservet eum, et vivificet eum, et beatum faciat eum in terra, et non tradat eum in animam inimicorum eius.

Pater noster, Ave Maria, Gloria Patri

Deus, omnium fidelium pastor et rector, famulum tuum Benedictum, quem pastorem Ecclesiae tuae praeesse voluisti, propitius respice: da ei, quaesumus, verbo et exemplo, quibus praeest, proficere: ut ad vitam, una cum grege sibi credito, perveniat sempiternam. Per Christum, Dominum nostrum. Amen.


Molimo za papu našega Benedikta.

Gospodin ga sačuvao i poživio, i blaženim učinio na zemlji, i ne dao ga na volju neprijateljima njegovim.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu

Bože, svih vjernih pastiru i upravitelju, slugu svojega Benedikta, kojega si pastirom Crkve svoje htio postaviti, milostivo pogledaj; podaj mu molimo, riječju i primjerom poticati one nad kojima je postavljen; da zajedno sa stadom njemu povjerenim, k životu vječnomu prispije. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.

Slika: Transalpine Redemptorists

Izvanredni oblik, a ne uvjeti

Paix liturgique je udruga nastala u Francuskoj, a promiče primjenu motuproprija Summorum Pontificum slavno vladajućeg pape Benedikta XVI. Redovito objavljuje svoje pismo na nekoliko jezika- francuskom, engleskom, njemačkom, talijanskom, španjolskom, portugalskom, a svoju su globalizaciju dovršili prije nekoliko dana otkad objavljuju svoje pismo i na poljskom. Na taj način dospijevaju do 350 000 čitatelja u Francuskoj, a izdanja na drugim jezicima čita još 200 000 ljudi. Slijedi dio razgovora s C. Marquantom, utemeljiteljem udruge.

"- Spomenuli ste međunarodne verzije pisma 'Paix Liturgique', možete li reći nešto više o tomu, kako je došlo do te internacionalizacije?

Otpočetka je postojalo uvjerenje udruge 'Paix Liturgique' da katolička tradicija nije indijanski rezervat. Rehabilitacija crkvene liturgijske tradicije nije ekskluzivni posao niti Piova bratstva, niti 'tradicionalista', niti francuskih katolika; nego svih katolika. To je kardinal Cañizares, prefekt Kongregacije za bogoštovlje, predivno izložio u svom predgovoru knjizi msgr. N. Buxa, “Reforma Benedikta XVI.”, koju je nedavno objavila izdavačka kuća 'Tempora'.

Kako je sada 'reforma reforme', koju Papa toliko želi, posao svih nas, činilo nam se korisnim, da naše pismo na internetu izvučemo iz ograničenog kruga naših prijatelja i simpatizera i učinimo ga dostupnim katolicima širom svijeta. Šest smo mjeseci naporno radili kako bismo proširili naš tim i poboljšali našu bazu podataka da bismo mogli ponuditi mjesečno izdanje na engleskom, portugalskom, španjolskom, njemačkom i talijanskom. To nam je omogućilo da proširimo naš horizont i zamijetimo kako je liturgijsko pitanje zaista za Crkvu međunarodni izazov, a ne samo francuski problem. U Hong Kongu, na Filipinima, u Nigeriji, Brazilu ili Meksiku kao i u Poljskoj ili Britaniji, laici, svećenici, redovnice i prelati svakodnevno rade na otkrivanju toga crkvenog blaga, tradicionalne mise.

- Kako sagledavate sadašnju situaciju?

Ona je jednostavno neočekivana: prvi put od promjena nametnutih u ime 'duha Koncila', pomirenje se čini izglednim iznad liturgijskih preferencija pojedinih skupina. Papa je naime uklonio zadnje- stvarne ili zamišljene- prepreke čime je ojačao jedinstvo katolika sa Svetim Ocem. U tako povoljnom ozračju jedistvo ubuduće počiva prvenstveno na osobnoj predanosti krštenika: vjernika, dakako, čiju je ulogu naglasio II. vatikanski koncil, ali također biskupa i svećenika koji su kao pastiri potpuno za to odgovorni. Za svakoga od nas se radi o tomu da se upitamo, hoćemo li zaista biti vjerni obvezama naše vjere u Isusa Krista.

- Paix liturgique je postala poznata posebno po ispitivanjima javnoga mnijenja?

Ideja o provođenju anketa rođena je iz prezira prema nama: 'Vi ne postojite'; 'živite u pogrešnom stoljeću'; 'među nama ne postoji liturgijski problem'; 'propustili ste vlak obnove', itd. Kako su godine prolazile, takve tvrdnje koje su nas otpočetka karikirale, pokazale su se uz to potpuno neutemeljenima u stvarnosti: broj vjernika privrženih drevnoj misi u stalnom je porastu; posebno privlači mlade.

Proteklih četrdeset godina sam, od rođenja francuskog pokreta 'Šutljivi u Crkvi', kao privilegirani promatrač mogao utvrditi, kratko nakon Koncila, da oni privrženi tradicionalnoj liturgiji nisu bili samo 'mala skupina staraca i nostalgičara', nego značajan dio katoličkih vjernika. Uvjereni tom realnošću i utvrđeni svakodnevnim svjedočanstvima, tražili smo sredstvo koje bi tu stvarnost pokazalo vidljivom. Pitali smo se, kako iznijeti na svjetlo činjenicu da nije točno ni razumno svesti katolike odane latinskoj i gregorijanskoj liturgiji samo na vjernike Piova bratstva, o kojima se tvrdilo da ih u 'najboljem slučaju' nema više od 1 %?

Slijedeći primjer negdašnjega predsjednika udruge Una Voce, Érica de Saventhema, u Njemačkoj početkom '80.-ih, proveli smo anketu u Francuskoj [2001.] s jednom od najvećih ustanova za istraživanje javnog mišljenja . Ti su rezultati ustanove 'Ipsos' premašili naša najveća očekivanja! U vrijeme kad se još tvrdilo da su mise prema misalu Ivana XXIII. zabranjene, preko 20% francuskih prakticirajućih katolika potvrdilo je da bi htjelo svoju katoličku vjeru živjeti u ritmu tradicionalne liturgije.

Od tada smo proveli još dva slična istraživanja u Francuskoj. Zatim jedno u Italiji, u rujnu 2009., koje je dalo izvanredne rezultate, dva od tri prakticirajuća talijanska katolika bilo je spremno sudjelovati u drevnoj misi.

Također smo započeli ankete u biskupijama, u Versaillesu i Parizu. Poduzeli smo također istraživanje među njemačkim katolicima...
Tako pomalo dobivamo prilično točan dojam crkvene stvarnosti: od značajnih riječi Svetoga Oca iz 2007., najmanje jedan od tri katolika koji nedjeljnu misu pohađa u svojoj župi, sudjelovao bi na misi koja se celebrira prema izvanrednom obliku...

- Usprkos tomu, brojni župnici ne pokazuju revnost da prihvate tu realnost i ostvare jedinstvo među katolicima?

Nažalost, ideologija je proširena u velikom dijelu klera, a još više u episkopatu! O pitanju jedinstva se širom svijeta govori logikom isključivosti: sve one koji se bilo kako drže crkvene dvotisućljetne tradicije, bilo doktrinalne ili liturgijske, ignorira se ili gleda sumnjičavo.

Već je krajnje vrijeme da ta sljepoća nestane i da naši biskupi uzmu na znanje kako mnogi vjernici žele živjeti svoju vjeru u ritmu izvanrednog oblika rimskog obreda. Kolikogod to bilo teško i bolno za neke od njih, taj je uvjet nužan. Otkad objavljujemo naša 'međunarodna pisma', ustanovili smo da se na svih pet kontinenata mogu pronaći biskupi za koje 'ne postoji liturgijski problem', 'nema zahtjeva za implementacijom motuproprija', 'samo malen broj vjernika ima interesa za tradicionalnom liturgijom', ili također 'motuproprij služi jedino tomu da riješi probleme s Piovim bratstvom'... Takav pogled na stvari je u namanju ruku nepojmljiv.

Iskreno promatranje stvarnosti, dijalog na tom području i ispitivanja javnog mnijenja pokazuju: dok je u zadnjih četrdeset godina, samo malen broj vjernika podigao svoj glas protiv zloporaba i pseudozabrana tradicionalne mise, većina privrženika tradicionalne liturgije bila je šutljiva u Crkvi i ostala tiho. Neki su, obeshrabreni i iziritirani, prestali ići na misu, dok su drugi i dalje pohađali svoje župe i onda kad je to nerijetko ranjavalo njihov osjećaj za katehezu i liturgiju.

Kad je objavom Katekizma Katoličke crkve pitanje kateheze bilo dijelom riješeno, objavljivanje motuproprija je moglo riješiti liturgijski problem. Nažalost to se još nije dogodilo. Sigurno, nisu se svi biskupi usudili biti protiv motuproprija. Pa ipak otpor je još jak, tako da čak i biskupi koji su mu nakloni, radije pomalo provode motuproprij iz 1988. (povremena dopuštenja misa koja se ne odvijaju u župnim crkvama), nego da jednostavno primijene motuproprij iz 2007. (celebracija oba oblika obreda na župnoj razini, osobito u velikim gradskim župama).

- Dakle, što trebamo očekivati od naših biskupa?

Vrlo jednostavno: neka se prestanu protiviti Papi i napokon priznaju duhovne potrebe vjernika koji su odani vjeri i tradicionalnoj praksi. Dokle god se na te vjernike bude gledalo kao na drugoklasne, ili čak kao 'problem', crkveno jedinstvo kojemu biskupi pridaju tako visoku važnost ostat će samo licemjerna izjava.

Prvi korak koji se odmah može poduzeti bio bi da sve već uspostavljene celebracije izvanrednog oblika rimskog obreda istinski i velikodušno odgovaraju stvarnim zahtjevima vjernika. Što to znači? Sasvim jednostavno, da se celebracije odvijaju nedjeljom, redovito i u vrijeme koje odgovara obiteljima. 'Izvanredni oblik' ne znači 'izvanredne uvjete' kako se nažalost često zbiva.

Osim toga bi naši pastiri- naši župnici prije svega, kojima je motuproprij povjerio odgovornost, tako da se ne moraju obraćati biskupima, trebali savjesno i u razumnom roku odgovoriti na zahtjeve koji su im upravljeni, bez kada i ali. Poštovanje, osjetljivost i dobra volja je ono što tražimo od naših župnika i biskupa. Kako su to načela na koja se trajno pozivaju, ne gubimo nadu da ćemo plodove tih uzvišenih načela napokon ugledati u našim župama."

Izvor: Paix Liturgique