Cantabo Domino (Ps. 12, 6)

Danas je na vijestima i raznim portalima kao zanimljivost objavljeno da je Decca Records podružnica diskografske kuće Universal Music Group, sklopila ugovor s francuskim koludricama Opatije Gospe od Navještenja. Ono što nije izrečeno je da se radi o samostanu koji njeguje izvanredni oblik rimskog obreda, zato nije ni čudo da su ih uočili kao opatiju koja prednjači u gregorijanskom pjevanju, premda se sestre nisu niti prijavile na natječaj na koji se javilo preko sedamdeset samostana. Opatica, časna majka Placida Devillers stoga je izjavila: "Mi to nismo tražile, nego je to našlo nas". Molitva sv. Josipu je riješila zabrinutost zajednice da bi nemir izazvan uzbuđenjem oko snimanja mogao naškoditi klauzurnom životu. Njihov CD pod naslovom Voices- Chant from Avignon trebao bi se pojaviti već u studenom.

Ova zajednica benediktinki nastala je 1979. kada su se četiri djevojke okupile oko majke Elizabete tražeći od nje da započnu "eksperiment tradicije" kakav je za benediktince započeo dom Gérard Calvet u samostanu sv. Magdalene. Sestre su se nakon seljenja na koncu smjestile u Le Barrouxu. Sveta Stolica je kanonski priznala samostan 1989., a na čast opatije uzdignut je 1992. Papa za osobito svečane prigode imenuje svoga izaslanika, smatrao je da je takva prigoda blagoslov njihove nove crkve. Jorge Arturo kard. Medina Estévez u svojstvu posebnoga izaslanika pape Benedikta XVI. posvetio je novu opatijsku crkvu koludrica 12. svibnja 2005. (snimka posvete). U pismu kojim je kardinala imenovao svojim izaslanikom, Sveti Otac se spomenuo svoga pohoda tom samostanu 1995. Danas u samostanu živi oko četrdeset sestara (video o životu opatije).

Nadam se da će koludrice postići barem isti uspjeh kakav su s istom kućom postigli cisterciti iz Heiligenkreuza, čiji je album Chant- Music for Paradise iz 2008. prodan u više od milijun primjeraka.

Sastavljeno prema: EXSVLTET, Le Salon Beige, Les moniales
Slika: ABBAYE NOTRE-DAME DE L'ANNONCIATION

Contemplata aliis tradere

Kapitul Dominikanske provincije sv. Josipa iz SAD-a odlučio je da će svoje kandidate za svećeništvo pripremati ne samo za novi misni red, nego također za vlastiti, dominikanski, obred. U pismu Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, 22. V. 2009. potvrđeno je da se motuproprij Summorum Pontificum ne odnosi samo na rimski obred, nego i na ambrozijanski te ostale latinske obrede, među koje spadaju i obredi različitih redova. Kako je i sve veći broj svećenika ove provincije želio služiti sv. misu starijim oblikom liturgije, odgovorni u provinciji su smatrali da je poželjno da to onda bude obred kojim su misili sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski ili sv. Vinko Ferrerski, da spomenemo poznatije. Nakon dodatnih raspitivanja kod mjerodavnih crkvenih vlasti, donesena je spomenuta odluka na provincijalnom kapitulu koju još treba potvrditi general reda.

Dominikanski obred nastao je kao varijanta rimskoga obreda s nekim vlastitostima reda u XIII. st. U vrijeme reforme pape Pija V., taj je obred, dakle, postojao već preko tristo godina. Ostao je uz manje intervencije nepromijenjen sve do 1965. Iako u konstituciji Sacrosanctum Concilium stoji da Koncil priznaje svim obredima isto dostojanstvo i pravo te izražava nakanu da ih očuva i u svakom smislu promiče, dominikanci su zatražili 1969. prelazak na novi rimski obred. Svi članovi reda koji su od tada željeli slaviti misu prema vlastitom obredu reda morali su dobiti dopuštenje generala ili barem svoga provincijala. Od tada su se, osim pojedinaca u Redu propovjednika, ovim obredom služili kao redovitim samo svećenici Bratstva sv. Vinka Ferrerskog i članovi neregularizirane dominikanske zajednice iz Avrilléa. Na blogu Provincije sv.Josipa nalaze se tumačenja i snimke koji prikazuju sv. misu po obredu Reda propovjednika. Hrvatski prijevod sv. mise na blagdan sv. Mihaela po dominikanskom obredu, usporedno s latinskim, bio je jedno vrijeme dostupan na portalu veritas.com.hr.

Provincija sv. Josipa poznata je po tomu što je spremno odgovorila na poticaje Sv. Oca, kao i po tomu što ove godine ima najveći broj novaka- čak dvadeset i jednog, što je najveći broj u zadnjih četrdeset godina. Radi se pretežito o dvadesetdvogodišnjacima koji su završili najrazličitije studije, od filozofije sve do matematike i astronomije. Svaki od njih je za blog provincije napisao nekoliko riječi o vlastitom putu u redovništvo. Papa Benedikt XVI. je iz ove provincije izabrao tajnika Kongregacije za bogoštovlje, kojeg sam dvaput spomenuo u prijašnjim prilozima (1, 2), riječ je o nadbiskupu A. Di Noi, koji je na provincijalnom kapitulu održao opsežno predavanje o ovim zvanjima pod crkvenim, povijesnim i kulturalnim vidikom. Podsjetio je na središnje elemente dominikanske karizme koje je Papa istaknuo u svojoj katehezi srijedom. To su ponajprije zajednički život u siromaštvu povezan sa studijem i svijest o tomu da teologija ima duhovnu i pastoralnu dimenziju, na što podsjeća dominikansko geslo contemplata aliis tradere. Razloge što je Provincija sv. Josipa uz manje gubitke uspjela "pregaziti opasne vode" poslijekoncilskih godina koje su odnijele čak i one redovničke zajednice koje su bile "brojnije i u daleko boljem stanju", vidi u tomu što su " fratri zaduženi za formaciju, kao i provincijalno vodstvo, za vrijeme i neposredno nakon II. vatikanskog koncila, shvatili Koncil u nužnom kontinuitetu s pretkoncilskom Crkvom. Mi smo, dakle, izbjegli destruktivno iskustvo diskontinuiteta i prekida u poslijekoncilskoj Crkvi koje je identificirao i nad kojim se potužio Sveti Otac. [...] Govoreći o Provinciji sv. Josipa, usprkos poteškoćama 1970.-ih, 'hermeneutika kontinuiteta i reforme' uvelike je prevladavala u provinciji 1980.-ih i nadalje." Nije zaboravio spomenuti niti zagovor njihovih zaštitnika; Gospe i sv. Josipa. Uvjeren je da je spomenuta brojna zvanja Bog potaknuo stoga što je "danas dominikanska karizma hitno potrebna Crkvi."

Dakle, u vrijeme kad se iz ostarjelih provincija poput nizozemske ili belgijske, u zadnje vrijeme čuju zahtjevi za laičkim misama, i gdje redovnik može dobiti doktorat za ovakav rad, o kojem čak izvješćuju i na vlastitim internetskim stranicama; Provincija sv. Josipa pokazuje jedan drugi smjer- vjernosti svome povijesnom identitetu. Zato nadbiskup Di Noia podsjeća: "ukoliko tražite redovničku zajednicu s liturgijskim životom i naglaskom na intelektualnosti u pastoralnom radu, a osobito ako ste zainteresirani za Dominikanski red, Provincija sv. Josipa je pravo odredište."

Slika: Dominican Liturgy

Nužnost zaokreta

Povodom treće godišnjice motuproprija Summorum Pontificum, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, A. kard. Cañizares Llovera, dao je intervju u kojem iznosi svoja zapažanja o promjenama koje su se dogodile u protekle tri godine, kao i o onomu što bi tek trebalo učiniti.

"-Uzoritosti, Sveti Otac je u pismu biskupima svijeta glede glasina koje su prethodile motupropriju "Summorum Pontificum", napisao da su reakcije bile od radosnog prihvaćanja do tvrdoga protivljenja. Je li se klima promijenila?

Klima je u biti ostala ista, ali vjerujem da se stvari mijenjaju. Sada se puno bolje razumije cilj motuproprija. Poraslo je razumijevanje za liturgiju u tradiciji Crkve. Isto vrijedi za hermeneutiku kontinuiteta. Sve to ne koristi samo prihvaćanju i provođenju motuproprija, nego također obogaćuje liturgijsku obnovu i unaprjeđuje ju- u smislu da se ponovo oživljuje duh liturgije.

-U Francuskoj dva dijecezanska sjemeništa poučavaju svoje sjemeništarce objema formama rimskog obreda. Što mislite o tom modelu?

Postoji samo jedna liturgija. Prema tomu oba oblika celebracije rimskog obreda pripadaju formaciji- jer se radi o jednoj te istoj liturgiji. Važno je napomenuti da Crkva, zbog hermeneutike kontinuiteta, nije zamrznula misal Ivana XXIII., ali nije niti prekinula s njim. Tradicija Crkve je integrirana u razvoju II. vatikanskog koncila, zato se liturgijsko obrazovanje mora ravnati prema konstituciji 'Sacrosanctum Concilium'. Glede bogatstva rimskog obreda u njegovoj ukupnosti- u što spada i misal Ivana XXIII. i poslijekoncilska liturgijska reforma; to dvoje se ne smije suprotstavljati, nego je oboje izraz istoga liturgijskoga bogatstva.

-Dijelite li mišljenje biskup Toulona, koji svoje sjemeništarce formira u oba oblika obreda i drži da je to idealno?

Biskup Toulona je izvanredan čovjek, svu tradiciju Crkve želi gledati u svjetlu hermeneutike kontinuiteta. Budući da 'Sacrosanctum Concilium' i dalje vrijedi, biskup provodi u ovom obliku jedinstvenu formaciju, prema kojoj se poučavaju oba oblika rimskog obreda. U Toulonu su vidljivi dobri plodovi.

-Koji se elementi izvanrednog oblika mogu integrirati u redoviti oblik obreda?

Osjećaj za otajstveno i sveto, a prije svega osjećaj za to što znači Božje gospodstvo. Radi se o veličini i misteriju Boga. Čovjek je uvijek nedostojan imati udjela na tom božanskom daru liturgije. Moramo ponovo priznati Božje pravo, 'ius divinum'- što prije to bolje. Danas se često liturgija čini kao nešto na što čovjek polaže pravo i u čemu čovjek djeluje. To odražava sekularizaciju našega društva kod koje ostale stvari padaju u drugi plan. To je razlog što reforma II. vatikanskog koncila nije mogla, kako se nadalo, dati svoje bogatstvo i veličinu.

-Što preporučujete svećenicima? Gdje oni trebaju započeti?

Svećenici se ponovo trebaju pripremati na svetu misu onako kako je predviđeno u izvanrednom obliku. To također vrijedi za pokornički obred i svijest o tomu da zapravo nismo dostojni celebracije, ali se uzdamo u Božje milosrđe i opraštanje, i tako se u celebraciji približavamo nazočnosti Božjoj. Blago koje ne smijemo zaboraviti je dimenzija žrtve kako je opisana u molitvenim tekstovima [izvanrednog oblika]. Sve to dovodi do dubokoga stava koji trebamo interiorizirati.

-U svom pismu biskupima, Sveti Otac je naglasio, da je cilj motuproprija unutarnje pomirenje u Crkvi. Kako gledate na debatu o nedopuštenim ređenjima Piova bratstva?

Ređenja predstavljaju drastičan trenutak u vrijeme teških odluka. Bilo bi poželjno pričekati s ređenjima, jer bi to mogla biti otežavajuća okolnost, ukoliko dođe do prave prilike za otvaranje i mogućnosti sporazuma.

-Glede svjetskoga dana mladeži 2011. u Madridu; što preporučujete mladima koje zanima stara misa?

Mladež mora biti poučena u duhu liturgije. Bila bi pogrješka na polemičan način im odrediti jedan ili drugi oblik. Mora ih se uvesti u klanjanje i u duh otajstva. Treba im posredovati pohvale i zahvaljivanje- i sve ono što je činilo liturgijsko slavlje Crkve kroz stoljeća. Danas mladeži nedostaje liturgijske edukacije- neovisno o obliku koji su usvojili. To je, također Kongregaciji za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, izazov za blisku budućnost. Danas trebamo novi liturgijski pokret, kao što je to bilo u XIX. i XX. st. Pri tomu nije riječ o ovom ili onom obliku, nego o liturgiji kao takvoj.

-Kako može nastati takav pokret?

Treba nam novi uvod u kršćanstvo, također za djecu i mladež. Uvod u liturgiju se ne sastoji samo u tomu da se nešto zna o celebraciji, iako je to, naravno, neizostavno u teološkom i doktrinalnom smislu. Mladež i djeca trebaju sudjelovati na liturgijama slavljenim vrlo dostojanstveno, koje su potpuno prožete otajstvom Boga, gdje je pojedinac svjesno uključen. Aktivna participacija ne znači da se nešto treba činiti, nego da treba ući u klanjanje i tišinu, u slušanje i prošnju i sve ono što doista čini liturgiju. Dok se to ne dogodi, nema liturgijske obnove. Moramo se zaokrenuti za stotinu i osamdeset stupnjeva. Pastoral mladeži mora biti mjesto gdje se u Crkvi događa susret sa živim Kristom. Gdje se Isus Krist pojavljuje kao netko od jučer, nije moguća niti liturgijska edukacija, niti aktivna participacija. Dokle god se ne probudi svijest o tomu da je Krist živ, neće biti ništa od toliko potrebne obnove."

Izvor i slika: New Liturgical Movement

300 godina

Čitajući djelce Sveta krunica i sveci koje je sastavio fra Stjepan Marija, utemeljitelj franjevaca Bezgrješne (Apostolatski centar 'Sav Tvoj' objavio je hrvatski prijevod još 2003.), pozornost mi je privuklo ponešto neobično ime jednoga sveca kojemu posvećujem ovih nekoliko rečenica. Riječ je o svetom pijaristu, Pompiliju Mariji od Sv. Nikole (Pirrottiju). Danas je njegov blagdan, a u tijeku je i jubilarna pompilijanska godina kojom se proslavlja 300. obljetnica njegova rođenja.

Svetac je rođen 29. rujna 1710. u mjestu Montecalvo Irpino, a na krštenju je dobio ime Dominik. Kao desetogodišnjak, pronašao je u podrumu neku staru sliku Blažene Djevice Marije, očistio je i stavio u svoju sobu. Braću je nasmijao rekavši majci da će pred tom slikom služiti misu kad postane svećenik. Tada je to izgledalo nestvarno, ali je Dominik kasnije imao snage skršiti otpor oca i pristupiti Redu siromašnih regularnih klerika Majke Božje od Pobožnih Škola, koji je osnovao sv. Josip Kalasancije. Ti su redovnici djelovali i u nekim hrvatskim krajevima (Dubrovnik, Bjelovar, Karlovac).

Pijaristički habit je obukao 1727., svečane zavjete položio 1728., za svećenika zaređen 1734., a prvu sv. misu služio je u svom domu, ispred Gospine slike koju je spasio iz podruma. Osim što je bio učitelj, postao je glasovit i kao propovjednik. Poglavari su ga slali po udaljenim krajevima među seljake i pastire, pješačio je i bos pošto bi mu se raspale cipele. Nazvali su ga apostolom Abruzza. Bog ga je obdario raznim čudesnim darovima, tako je spasio grad Lanciano od potresa po Gospinu zagovoru. Iako je među pukom stekao poštovanje zbog svoga misionarskoga žara i pokora, nekima je znao biti i trn u oku. Dok je boravio u Napulju oni koji su mu bili neskloni pobrinuli su se da mu biskup oduzme ovlast ispovijedanja, jer je bio spremniji pokornika odriješiti, nego mu dati pokoru. S druge strane, zbog žestokih propovijedi protiv lihvarenja, bio je prognan iz grada. Tada se dogodilo još jedno čudo, budući da nije imao odobrenje svoga poglavara, konji oružnikâ koji su došli po njega nisu se htjeli pomaknuti sve dok mu to poglavar nije dopustio. Kazna je povučena zbog toga što je izazvala nezadovoljstvo među narodom. Čuda sv. Pompilija su se množila, kao bilokacija, viđenja udaljenih događaja, spašavanje unesrećenih... tako da je nazvan taumaturgom Napulja.

U vrijeme kad se šire ideje Voltairea, Rousseaua, jansenističkoga krivovjerja... sv. Pompilije je svjedok neprolazne Kristove istine i ljubavi- piše prvu devetnicu na talijanskom jeziku na čast Presv. Srcu (1765.) i osniva bratovštinu Srca Isusova, hrani gladne- još i danas se blagoslivljaju kruščići na njegovu čast (panozzo di San Pompilio). Njegova ljubav se nije ograničavala samo na žive, nego je bio velik pomoćnik duša u čistilištu. Neumorno je ispovijedao, širio pobožnost prema Presv. Oltarskom Sakramentu, poticao na molitvu križnoga puta i ružarija. Ostao je osobito upamćen po ljubavi prema Presvetoj Djevici koju je zvao Mamma Bella i sve poticao riječima: Budite vrlo pobožni Presvetoj Djevici Mariji. Umro je na današnji dan 1766. godine s riječima: 'Mamma Bella' dolazi da me povede u nebo.

Beatificirao ga je kruničarski papa, Lav XIII., 1890., a svetim proglasio 1934. papa Pio XI. Relikvije mu se nalaze u mjestu Campi Salentina, u njegovu svetištu.

Evo tih dviju rečenica o sv. Pompiliju koje se nalaze u knjižici spomenutoj na početku ovoga teksta:

Izvrstan apostol ružarija za duše u čistilištu bio je sv. Pompilije Pirrotti. Svojim je ružarijima ušao u veliku bliskost s čistilišnim dušama, koje su mu iskazivale svoju zahvalnost za utjehu koju su primale po toj molitvi. Ta je bliskost došla dotle da su se 'čule duše pokojnih', kad bi svetac molio ružarij, 'kako odgovaraju drugi dio Zdravomarije'.

i

Izvanredan darovatelj krunica bio je sv. Pompilije Pirrotti. Govorilo se čak, da je i noću pravio krunice, dok bi mu Gospa pomagala, ili da mu ih je Gospa umnažala u džepu... Svakako, podijelio ih je toliko da je nemoguće kako ih je sve sam napravio.

Sastavljeno prema: santuariosanpompilio.it, sanpompilio.eu, ewtn.com, mercaba.org

Marijine benediktinke

Kalendar francuske opatije Le Barroux za 11. srpnja ima upisan blagdan prijenosa sv. Benedikta- Translatio s[ancti]. p[atris]. n[ostri]. Benedicti abb[atis]. Tim povodom predstavljam jednu lijepu zajednicu koludrica odanih tradiciji koje su se u početku ustručavale nazvati benediktinkama, sve dok se najprije ne izvježbaju u životu prema pravilu ovoga patrijarha zapadnog monaštva.

Dvije djevojke pod okriljem Bratstva sv. Petra, započele su 1995. godine zajednicu pod imenom benediktinskih Oblatkinja Marije Kraljice Apostola. Samo ime je program: posveta Blaženoj Djevici Mariji i život prema pravilu sv. Benedikta. Zadaća im je osobito molitva za svećenike kojima žele biti suradnice u reevangelizacije svijeta, po uzoru na potporu koju je Presveta Djevica davala apostolima. U potrazi za mjestom prikladnim za monaški život, dvaput su se selile. Konačno, na poziv msgr. R. W. Finna, nastanile su se 2006. u njegovoj biskupiji Kansas City-St. Joseph u Missouriju. Ponudio im je potporu i zaštitu njihove karizme te tradicionalne liturgije. Ponovo su obavile novicijat pod vodstvom dviju opatija, tako da su prve zavjete položile 2007., a samostan je postao priorat pod zaštitom Gospe Efeške. Sestre otada nose novo, sadašnje ime; Benediktinke Marije Kraljice Apostola.

Prošloga 15. svibnja prvih jedanaest koludrica, zajedno s prioricom, položilo je svečane zavjete. Postoji dosta lijepih fotografija koje prikazuju taj veliki čin. Ovo su njihova redovnička imena: priorica, majka Tereza od Presvetoga Trojstva i sestre, Marija Vilhelmina od Presvetoga Ružarija, Emanuela od Predragocjene Krvi, Skolastika od Presvetog Lica, Benedikta od Muke Gospodinove, Cecilija od Milosrdnog Srca Isusova, Tarzicija od Euharistijskog Srca Isusova, Janja od Djevice Marije Majke Božje, Bernardica od Predragocjene Krvi, Gema od Isusa i Mizerikordija od Presvetog Sakramenta.

Na slikama je uočljiv plavi veo s crvenom podstavom, za koji su inspiraciju dobile od Gospine slike koja visi u njenoj kućici u Efezu. Plava boja simbolizira Gospino majčinstvo, a crvena, kao u starozavjetno doba, njezino djevičanstvo. Tri križića označuju Presveto Trojstvo.

Ove koludrice ne strahuju za budućnost jer postoji dosta zainteresiranih za ulazak u red, tako da su započele izgradnju većega samostana.

Sastavljeno prema: Benedictines of Mary, Traditional Vocations
Slika: Kansas Catholic

Prije tri godine

Na današnji dan 2007. godine objavljen je motuproprij Summorum Pontificum. U pismu kojim je popratio ovaj dokument, Papa je zatražio da biskupi pošalju Svetoj Stolici izvješće o svojim iskustvima, tri godine nakon stupanja na snagu ovoga motuproprija. Prvi, naravno, neslužbeni, ali vrlo detaljni rezultati mogu se pronaći na blogu Rorate caeli. Usprkos velikim zaprjekama za ostvarenjem prava na sv. misu u izvanrednom obliku, broj biskupija u kojima se ona slavi, u odnosu na vrijeme prije motuproprija, u nekim zemljama je udvostručen, utrostručen, pa i učetverostručen, posebno u zemljama s bogatom latinskom tradicijom. Na listi su svoje mjesto našle afričke, američke i azijske zemlje kao i Australija. Dok čekamo da se i Hrvatska odazove glasu Svetog Oca, prenosim rezultate i iskustva s motuproprijem u Njemačkoj sa stranice nazvane prema ovom glasovitom dokumentu.

"Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, u razgovoru s P. Seewaldom, požalio se Joseph kard. Ratzinger na, praktički, zabranu oblika liturgije koji je više od tisućljeća izražavao bit Rimske crkve: 'Tko se danas zauzme za nastavljanje te liturgije ili na njoj sudjeluje, s njim se postupa kao s gubavcem; tu prestaje svaka snošljivost. Nečega takvoga nije bilo u cijeloj povijesti, time se također želi izbrisati sva povijest Crkve.' Sada kao papa Benedikt XVI., 7. srpnja 2007., objavio je motuproprij 'Summorum Pontificum', čime je svakom svećeniku dana sloboda, pravno i s najvišim auktoritetom, da slavi sv. misu u starijem obredu.

Otada se situacija katolika, 'koji se osjećaju povezanima s izvanrednim oblikom liturgije'- kako se to komplicirano kaže- u mnogim dijelovima svijeta osjetno popravila. Zato od srca zahvaljujemo Svetom Ocu. Neka mu Gospodin podari zdravlje i još mnogo godina života za njegov rad na ponovnom podizanju 'opustošenog vinograda' (D. v. Hildebrandt).

U Njemačkoj se poboljšanje položaja može očitati iz sljedećih brojki: godine 2005. u 10 (od 28) njemačkih biskupija bila je svake nedjelje misa prema drevnom obredu, koja se odvijala u punom zajedništvu s rimskim biskupom. Do godine 2010. taj je broj porastao na 54 nedjeljne mise u 23 biskupije. Tako gotovo svatko koji to želi- uz neke iznimke u udaljenim područjima- može svoju nedjeljnu dužnost ispuniti sudjelovanjem na sv. misi prema tradicionalnom redu. To je veliko olakšanje za sve u čijim se mjestima ili u bližoj okolini dostupne jedino liturgije s prekršajima od kojih se kosa diže na glavi, ili pak s heretizirajućim propovijedima. Dakako, mnoge od tih 54 nedjeljne mise nalaze se na teško dostupnim lokacijama ili se odvijaju u neprikladno vrijeme, pogotovo za obitelji; tu su nužna daljnja poboljšanja.

K tomu, Piovo bratstvo ima 64 redovite nedjeljne mise u 19 njemačkih biskupija, od kojih neke u područjima gdje nema svećenika u punom zajedništvu s Papom. Prema pismima Papinskoga povjerenstva 'Ecclesia Dei' od 27. rujna 2002. i od 18. siječnja 2003., vjernici svoju nedjeljnu dužnost mogu ispuniti i udjelovanjem na tim misama, dokle god se ne okreću protiv zajedništva s Papom.

Ukazivanje na mise kod Piova bratstva se čini nužnim; prema iskustvu, spremnost mnogih biskupa, da slijede 'Summorum Pontificum' i omoguće mise prema drevnom obredu, raste ako je u okolici aktivno misno središte bratstva. Ne može se sakriti da na mnogim mjestima biskupi i moćnici u ordinarijatima ostaju pri tomu da privrženost starom obredu promatraju kao neku vrstu izuzetka, zaraznu bolest čije širenje treba pod svaku cijenu spriječiti. S nebrojenim malim pakostima i velikim neprilikama, pokušava se na svim razinama, od župe do biskupije, potkopati Papino zakonodavstvo.

Imajući to u vidu, gore spomenute brojeve- do kojih je došao P. K. T. Perkins i objavio na blogu Rorate Caeli- možemo promatrati sa zadrškom: poznati su nam mnogi slučajevi u kojima ordinarijati- u jasnoj suprotnosti prema cilju motuproprija- dopuštaju 'stare mise' samo pod uvjetom da ne bude nikakve reklame. I sami smo u jednom slučaju bili zamoljeni da povučemo oglas, jer se organizator bojao povlačenja, preko volje udijeljenog, dopuštenja.

Razloge za zbog koji se nastavlja odbacivanje tradicionalne liturgije, protumačio je papa Benedikt u božićnom nagovoru Rimskoj kuriji 2005. I u Njemačkoj je II. vatikanski koncil čitan pretežito 'hermeneutikom prekida' i proglašen zapravo časom rođenja jedne nove crkve, koja se napokon počela emancipirati od zabluda i pogrješaka svoje dvotisućljetne povijesti. Kada se tim putom hoće nastaviti- kako su zadnjih tjedana radili mnogi njemački biskupi svojim poticanjem 'neopterećene diskusije' o celibatu, 'đakonatu za žene', 'novoj slici svećenika' itd.- jasno je da nije prihvatljivo ponovno jače povezivanje s tradicijom kako je to Papa želio i objavio kao zakon u motupropriju 'Summorum Pontificum'. Tako se to uvijek iznova čuje s teoloških fakulteta, dok u isto vrijeme među mlađim svećenicima i kandidatima za svećeništvo raste otvorenost prema tradicionalnom nauku i liturgiji.

'Summorum Pontificum' je- barem u Njemačkoj- postao znak na kojem se razlikuju duhovi. Značajna sloboda stare liturgije nije izazvala niti produbila podjele, naprotiv; mnoge je katolike koji ne vide za sebe perspektivu u 'Njemačkoj nacionalnoj crkvi' kojom dominira modernistička većina, motuproprij ojačao u volji da ostanu u jedinstvu s Papom. Na općecrkvenoj razini učinak motuproprija dolazi do izražaja u početku pregovora s Piovim bratstvom. Ojačana je želja za jedinstvom.

S druge su strane snažnijom nazočnošću tradicionalne liturgije i ponovo stečenom samosviješću vjernika koji se žele držati tradicije, izašle na vidjelo duboke razlike proteklih desetljeća. Pri tomu se može vidjeti da mnogi svećenici, teolozi i laici koji neprestano govore o potrebi 'priznavanja Koncila', imaju, bjelodano, potpuno drugačiju predodžbu o tomu što Koncil znači od Pape- kao i to da njegov auktoritet sve manje priznaju. Ovdje se za budućnost ocrtava teška rasprava kod koje su različita shvaćanja o obliku liturgije samo izraz dubljih razlika u sadržaju vjere.

Dosadašnji učinci motuproprija pokazuju osim toga da je ukorijenjenost vjernika u tradiciju, koja je gotovo dvije tisuće godina obilježavala Crkvu Kristovu i vodila je kroz stoljeća, postala jako slaba. Svako dublje poznavanje te tradicije je višestruko izgubljeno ili nadomješteno karikaturama. Iako smo si možda prije tri godine to drugačije željeli i predočavali, moramo naprotiv danas uvidjeti; Većina onih koji još uopće idu na misu, nisu čekali na to da im 'Summorum Pontificum' otvori pristup blagu liturgijske tradicije- obrazovani su u duhu koji prezire svaku tradiciju. U mnogim zajednicama se stječe dojam da se osobito loše liturgijske nepravilnosti ne događaju zbog 'predsjedatelja', nego na zahtjev župnih skupina ili pojedinih članova, čije je razumijevanje liturgije duboko obilježeno sekularnim idejama. Bogoslužje je postalo slavlje samoostvarenja zajednice.

To znači: u doglednoj budućnosti neće doći do širega povratka tradicionalnoj liturgiji, pa ni do dublje 'reforme reforme'. Trebat će puno vremena i snage da se ublaže nepravilnosti koje su se proteklih desetljeća učvrstile usprkos papinskim opomenama preko dokumenata kao što su 'Ecclesia de Eucharistia' ili 'Redemptionis Sacramentum'. To neće posvuda uspjeti kada se promotri koliko su se mnoge zajednice sa svojim pastirima udaljile od 'onih u Rimu'.

Za sve kojima na srcu leži jednako tradicionalna liturgija kao i jedinstvo s Petrom i znaju, da jedinstvo u vjeri također znači i jedinstvo u vjeri s onima koji su nam prethodili u proteklim stoljećima, 'Summorum Pontificum' pruža čvrst temelj za pouzdanje da se Rimska crkva neće dati otkinuti od u Kristu utemeljenog nauka i tradicije. Ali, ta tradicija u naše vrijeme nije dar koji nam je položen u krilo, nego je to blago za koje se treba izboriti i obraniti ga.

Prva pretpostavka za to je ponovno usvajanje i širenje spoznaje o toj tradiciji- pokušat ćemo ubuduće, u okviru naših snaga, tomu jače pridonijeti. Uostalom, želimo ova tri mjeseca do godišnjice stvarnog stupanja na snagu motuproprija, u rujnu, iskoristiti za uvid u našu vlastitu bilancu proteklih triju godina."

Izvor: summorum-pontificum.de (7. VII. 2010.)

Kratko i jasno

Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei dalo je odgovor na pitanje jednoga vjernika koje se tiče pričesti na ruku u izvanrednom obliku rimskog obreda. Povjerenstvo jasno odgovara da tako nešto nije predviđeno.

"Nerijetko se događa da katolici navikli na izmijenjeni misni red (NOM) u narodnom jeziku, pohodeći mise Piova bratstva, odlaze na pričest i zahtijevaju da im se pričest dâ na ruke.

Jedan je svećenik bratstva izvijestio o neugodnosti čak za vrijeme prve pričesti: majka prvopričesnika je pozvala svoju prijateljicu (aktivnu župnu asistenticu). Unaprijed (!) je upućena da se pričest dijeli pričesnicima koji kleče na jezik. Gospođi je bilo do provokacije, otišla je do pričesne klupe i pred okupljenom zajednicom ispružila ruke.

Kad ju je svećenik htio pričestiti na jezik, izašla je protestirajući kroz cijelu crkvu. Usto, ispalila je kanonadu pogrda: što si svećenik umišlja, ona kao katolkinja ima pravo na pričest na ruke, a svećenik joj to nema pravo uskratiti itd.

Stoga je sljedeći odgovor iz Rima od velike važnosti: Jedan vjernik Piova bratstva (ime je poznato redakciji) upitao je Povjerenstvo 'Ecclesia Dei', može li se u izvanrednom obredu zahtijevati pričest na ruke, kao u gore opisanom slučaju. Odgovor Rima je jednoznačan!

Upit od 15. lipnja 2010.

Papinskom povjerenstvu 'Ecclesia Dei'
Pallazo della Congr. per la D. della Fede
Piazza del S. Uffizio, 11
00193 Roma, Italia

Predmet: Pričest na ruke u izvanrednom obredu?

Laudetur Jesus Christus!

U ime više vjernika želim zamoliti Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei za odgovor na važno pitanje.
Upit se odnosi na slavlje sv. mise prema izvanrednom obredu.

- koji je dopušteni oblik podjele pričesti?
- je li dopušteno, u izvanrednom obliku rimskog obreda, na zahtjev dijeliti pričest na ruku?

Bog Vam unaprijed platio za trud kojim ćete postavljena pitanja pretresti i na njih odgovoriti.

Pozdravlja Vas, s Vama u molitvi povezan

xxxx

Odgovor:


Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei'

N. xxxxx

U Vatikanu, 21. lipnja 2010,


Poštovani gospodine xxxxx,

U svezi s Vašim pismom od prošloga 15. lipnja, ovo Papinsko povjerenstvo želi ukazati na to da celebracija svete mise u izvanrednom obliku rimskog obreda predviđa pričešćivanje klečeći, pri čemu se hostija neposredno polaže na jezik vjernika koji se pričešćuje. Podjela sv. pričesti na ruku u ovom obliku sv. mise nije predviđena.

Uz pozdrave i blagoslov,

Tajnik Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei'"

Izvor i slika: Piusbruderschaft