Osim dom P. Guérangera, za obnovu benediktinaca u Francuskoj uvelike je zaslužan i dom Ivan Krstitelj Muard. Među tradicijskim benediktincima ga kao svoj poseban uzor ističu oni iz Le Barrouxa i samostana koji su proistekli iz te opatije. Na blogu Et nunc objavljen je cijeli niz postova o Muardu, od kojih je nastao ovaj post.
Ivan Krstitelj Muard rođen je 24. travnja 1809. Roditelji su mu bili mali seljaci, stolarski pomoćnik Klaudije Muard i Katarina Paillot, kći jednog vinara. Iako mu roditelji nisu bili bliski Crkvi, s četrnaest godina je otišao u predsjemenište u Auxerreu. Spoznao je u kakvoj se opasnosti nalaze duše tolikog mnoštva ljudi te je čeznuo za misionarskim radom i za mučeništvom.
Senski nadbiskup mu je 24. svibnja 1834. podijelio svećenički red. Postao je župnik Joux-la-Villea. U župi je obnovio vjerski život i iscrpljivao se pješačenjem k svojim župljanima, noćnom molitvom, postom i milostinjom. Župnikom Sv. Martina u Avallonu, jedne od najznačajnijih župa u biskupiji, postao je 11. svibnja 1838. Tu mu je njegova gorljivost naložila da osnuje biskupijsku misijsku zajednicu.
Zapisao je 13. prosinca 1839.: "U podne sam se nalazio u koru pokraj oltara. Molio sam Boga da mi objavi svoju volju i učinilo mi se da mi je Bog nakon tri ili četiri ponavljanja moje molbe rekao: 'Želim da budeš svetac'. Molio sam ga za milost da dospijem do svetosti koju On od mene očekuje. Odjednom sam se našao u duhu gotovo premještenim pred sredinu oltar. Vidio sam da se svetohranište otvara i da mi Gospodin izlazi na pola puta ususret, i na čelu mi kažiprstom svoje desnice pravi križ na čelu. Istom mi je rukom napravio jedan križ na srcu i jedan križ na ustima."
Zatim mu je objavljeno značenje triju križeva: uvid i neustrašivost koja će se dati budućim misionarima; ljubav prema Bogu i dušama; dar jezika. Kao jamstvo za to Isus mu je dao svoje Srce- "pri tom je izgledalo kao da ga drži u ruci i želi ga predati meni, i osjećao sam kao da je Isusovo Srce dodirnulo moje, kao da se moj Otkupitelj približio mojem srcu i doista ga dotaknuo. Osjećao sam zatim da sam bio potpuno odvojen od svih stvorenja".
U srpnju 1843. naselio se s četvoricom ostalih svećenika u nekadašnjoj cistercitskoj opatiji Pontigny. Nova je duhovna zajednica uzela ime Pomoćni svećenici Pontignyja, a kasnije Družba sv. Edmunda.
Kad je jedanput bio na putu, 25. travnja 1845., vidio je u nutrini sliku jedne redovničke zajednice potrebne za to vrijeme. Gorljivi je svećenik sada bio u potrazi za pravilom koje bi bilo prikladno za njegov plan. U rujnu 1848. s dva pratitelja je pješačio u Italiju. Usput su se odmorili kod već slavnog Arškog Župnika. Sveti Ivan Vianney ih je uvjerio u Božju pomoć: "Učinite sve što vam bude rekao taj svećenik"- rekao je jednom njegovom pratitelju- "i slijepo ga slijedite". Drugomu je, pak, šest puta ponovio: "Vi ste doista sretni!".
Nakon boravka u Rimu koji je ostao bez rezultata, stigli su 13. listopada 1848. u Subiaco i predstavili se opatu, dom Eldradu de Fazyju, koji ih je smjestio u jednu pustinju. Tu je otac Muard odlučio prihvatiti Pravilo sv. Benedikta. Na Božić mu je Isus tijekom svete mise izrazio svoje odobravanje o nastajućem djelu i obećao mu da će ono cvasti u Crkvi, biti škola mučenika i ispovjedatelja za vrijeme njegova zadnjeg dolaska, da će članovi te zajednice biti svetci i veliki svetci.
Godinu dana kasnije, 14. listopada 1849., prispio je Ivan Krstitelj Muard u trapističku opatiju Aiguebelle, kako bi tamo pod opatom dom Orsiseom Carayonom završio šestomjesečni novicijat. Opat će kasnije reći o njemu: "Jedva da sam upoznao čovjeka koji je bio tako povezan s Bogom, a tako mrtav samom sebi". Otac Muard odlučio je preuzeti određene običaje cistercita (trapista).
U šumama Pierre-qui-Virea, blizu Saint-Léger-Vaubana, u srcu Morvana (Burgundija), nastala je 2. srpnja 1850. u maloj naseobini nova Benediktinska zajednica Srca Isusova. Strogo pravilo sa stalnom šutnjom, postom, uzdržavanjem, kao i noćna korska molitva nisu odbijale ljude, baš suprotno. Već je tri godine kasnije tu živjelo preko dvadesetero subraće. To je početak velike i slavne opatije Svete Marije iz Pierre-qui-Virea.
"Ne znam što Nebo još sa mnom planira"- rekao je- "ali, što se tiče moga djela, nimalo se ne brinem. Uostalom, to i nije moje djelo, nego našega Gospodina. Za mene- osim članaka vjere- nema dubljeg uvjerenja."
Iscrpljen neumornim misionarskim radom, oslabljen groznicom i trapljenjima, dom Ivan Krstitelj Muard vratio je 19. srpnja 1854. svoju dušu Bogu, u dobi od samo četrdeset i pet godina, u nazočnosti svoje subraće. Kad su ga braća kao utemeljitelja pitali za zadnje želje, odgovorio je: "Ja nisam utemljitelj. To je Srce Isusovo".
Dom I. K. Muard je prije svega bio čovjek velike ljubavi, naime one prema Srcu Isusovu. Njegovo je monastičko djelo time trebalo biti najdublje opečaćeno. "Naše djelo"- napisao je jedanput- "započelo je pod zaštitom Srca Isusova. Ono je u neku ruku proizašlo iz Srca Isusova. To je Srce bilo gotovo darovano kao jamstvo za njegov uspjeh. Bila bi, čini mi se, nepravda prema tom Srcu koje nam je pokazalo već toliko dobra i posvjedočilo tolike milosti, kad ga ne bismo uzdigli za jedinoga nebeskog zaštitnika našeg djela. Ta me misao stalno zaokuplja. Kao da osjećam nježno privlačenje k Srcu Isusovu. Čini mi se da je njegova volja da mu pripadamo, da mu posve pripadamo."
Dom R. Banquet, njegov učenik, napisao je da je sav Muardov rad- od župe, iscrpljujućeg misionarskog i dušobrižničkog rada, razmatranja u osami, vrlo strogoga pokorničkog života- bio izraz nutarnjega plamena u životu toga velikog kontemplativca Božanskog Srca Isusova.
Dom Muardovo djelovanje je posve u suprotnosti sa zemljskim razumijevanjem, jer se u svom htijenju da čitav svijet pridobije za Krista, u potrazi za kontemplacijom i odijeljenošću od svijeta, povukao u "pustinju" da tamo pronađe jedino Boga. "Boga"- kako je govorio- "kojeg želim ljubiti, koštalo to koliko koštalo". Apostolat i odijeljenost od svijeta- čini se nepremostivim proturječjem. Ipak, veliko se Muardovo otkriće sastoji upravo u tomu da svaki neposredni apostolat ostaje besplodan, ako ne počiva na svjedočanstvu svetosti. Da mogu ljude voditi Bogu "koji je tako ljubio svijet da je predao svoga jedinorođenoga Sina" (Iv 3, 16), monasi moraju dati dokaz o toj ljubavi- time što nastoje provoditi doista evanđeoski život u čijem središtu stoji ljubav i koji je potpuno usmjeren na nebesko, otkuda očekuju slavni povratak svoga Gospodina, ukratko, svjedočanstvo o jednom životu koji je posvećen Kristovoj ljubavi.
Monaško djelo dom Muarda ne sadrži ništa originalnoga. Rekao je: "Želimo se držati života drevnih monaha, života u siromaštvu, poniznosti i mrtvljenju. Pravilo sv. Benedikta nam taj život izlaže do savršenstva". Muard nije imao nakanu stvoriti novi oblik redovničkog života, nego je jednostavno htio vratiti Benediktovo pravilo u njegovoj izvornoj jednostavnosti. Dom Roman pobliže tumači: "On nije htio utemeljiti nikakvu novu varijantu benediktinskog reda, nego je Pravilo uzeo tako kakvo jest i htio ga, koliko je više moguće, slijediti u njegovoj izvornoj strogoći".
Prema/citati: et nunc
Slike: Romualdica, WIKIMEDIA COMMONS, et nunc
Nema komentara:
Objavi komentar